10.23.2009

Smrt u partijskoj državi


Moja partijska karijera počela je veoma davno, još kada za mene nije bilo mesta u dečijem vrtiću. Iako sam bio mali, bio sam svestan da se učlanim u vladajuću partiju. Kada sam to učinio, problema za mene dalje nije bilo.

U osnovnu školu sam primljen bez problema, jer je direktor bio član naše partije i poverio me učiteljici, našem članu. Da sam talentovan i perspektivan, primetili su i drugi nastavnici u osnovnoj školi, takođe članovi naše partije, pa sam školovanje završio sa svim peticama.

U srednjoj školi, bez obaveznog polaganja prijemnog ispita, primio me je direktor, naš član, i upoznao sa razrednim starešinom, našim članom. Bio sam, naravno, odličan đak, jer se većina profesora bili naši članovi.

Prijemni ispit na fakultetu nisam ni polagao, jer je dekan bio član naše vladajuće partije. Studije su mi išle izvanredno, jer su većina profesora bili naši članovi. Diplomirao sam, naravno, pre roka, a kod istaknutog profesora, našeg člana, ubrzo sam i magistrirao.

Počeo sam da radim u odličnoj firmi, kod direktora našeg člana i imao odličnu platu. Međutim, kao istaknuti član naše partije, ubrzo sam prešao u ministarstvo Vlade, a godinu dana kasnije, postao sam ministar veoma važnog resora, u kome su svi članovi naše partije.

Zbog aktivnosti u našoj partiji, dobio sam stan u elitnom naselju, gde su uglavnom živeli naši članovi, a zahvaljujući direktoru banke, koji je naravno bio naš član, dobio sam povoljan kredit i napravio kuću. Kao i većina mojih kolega ministara, dobio sam na korišćenje skupoceni automobil i vozača na raspolaganje, ali sam zbog racionalizacije, Q7 uglavnom vozio sam.

Kako su većina profesora na fakultetu naši članovi, u rekordnom roku sam odbranio i doktorsku disertaciju, jer sam odlučio da se posvetim naučnom radu.

Podržavajući proces privatizacije u svojoj zemlji, kao i naša vladajuća partija, postao sam član borda direktora, doskoro renomiranog javnog preduzeća, i ako nisam bio u sukobu interesa.

I sve bi bilo dobro, da mi od tolikog angažovanja nije puklo slepo crevo. Srećom, hitno su me prebacili u bolnicu. To je trebalo da bude relativno bezopasna i brza operacija, ali, na žalost, dežurni hirurg te večeri je bio naš član. Nisam preživeo.


(Tekst koji ste upravo pročitali napisao je Ranko Pavićević, novinar TANJUGa. Tekst je preuzet iz knjige "Na vrhu pera" izdate 2006 godine u Budvi. Ranko Pavićević je inače i moj stric. Ono što ja radim u Srbiji on radi u Crnoj Gori. Sada znate na koga imam talenta.)

10.15.2009

Imate li vazelina?


U uslovima svetske ekonomske krize, neoliberalizam i liberalizacija su se pokazali kao „kvarljiva roba“. Protekcionizam, korporativno upravljanje i inteligentno upravljanje rizicima, nikad više nego danas, dobijaju na značaju. Međutim promene u svetskoj ekonomiji nedotiču vlastodršce u Srbiji. Ekonomija moralnog hazarda i populistički pristup rešavanju makroekonomskih problema, naša su realnost.
Dok svetski razvijene privrede u uslovima SEK-e preuzimaju strategijski sektor u svoje ruke i brane svim sredstvima svoje gigante, „srpski eksperti“ rasprodaju i ono malo što je ostalo od strateškog značaja u vlasništvu države. Strategija zaduživanja je izgleda jedina strategija kojom se planira „peglanje“ budžetskog deficita i „trajno ukopavanje“ srpske privrede.
S druge strane, „paralelni projekti“ međunarodne zajednice plasirani u javnost ne dotiču populiste, a time ni njihovu potrebu za eventualnim alternativnim rešenjima. Politika održavanja socijalnog mira koštaće Srbiju više nego radikalni zaokret u ekonomskoj politici (korenite makroekonomske i institucionalne reforme i odpočinjanje reindustrijalizacije).
Stalno zaduživanje bez strategijskog pokretanja proizvodnje i otpočinjanja reindustrijalizacije dovešće do prezaduženosti Srbije. Javni dug već sada iznosi preko 70% BDP i ima tendenciju daljeg rasta. Nastavili se ovakvim tempom bez radikalnog zaokreta u ekonomskoj politici koja bi omogućila privredni rast i dostizanje tranzicionog terminusa, Srbiji predstoji bankrot i „vakum“ stanje. Uz efekte izazvane realizacijom „paralelnih projektata“ međunarodne zajednice, kojima se Srbija u potpunosti izopštava iz svih globalnih tokova zbog svoje nesposobnosti za prevazilaženjem tranzicije, afrikanizacija postaje sve izvesnija, a integracije nedostižan cilj.
Ekonomija moralnog hazarda čiji su osnovni manifesti inflacija, monopol, burazerska privatizacija, partijska svojina i strategija zaduživanja nije garant ekonomskog prosperiteta i razvoja zemlje koja lažno pristupa evro-atlanskim integracijama.
Izbegavanje pristupa NATO-u, neopredeljenost ni za EU ni za Rusiju, jednostrano proglašavanje neutralnosti, „povratak“ Nesvrstanima, apetiti premna Republici Srpskoj, koketiranje sa Vojvodinom i „nacionalistički procvat“ su samo neke od kontraverznih pojava koje ovo društvo reflektuje međunarodnoj zajednici kao nesposobnosti za geostrateškim pozicioniranjem.
Šta su „paralelni projekti“ i kako mogu uticati Srbiju?
„Paralelni projekti“ predstavljaju alternativne projekte međunarodne zajednice. Pojedini „experti“ smatraju da oni oslikavaju politiku „satanizacije“ Srbije. Pre mislim da je to odgovor na „vrckajuću politiku“ vlasti u Beogradu. Dosadašnji postupci međunarodne zajednice nisu bili emotivni, iskreni i ne obećavaju mnogo (odmrzavanje prelaznog trgovimskog sporazuma i pristup Srbije „beloj šengenskoj listi“ još uvek su pod znakom pitanja). Realizavcija dva „paralelna projekta“ o kojima se u poslednjih nekoliko meseci intezivno govori unutar stručne javnosti veoma bi štetila Srbiji. To su projekat „Južni tok“ i projekat „oko“.
Projekat „Južni tok“ je od strateškog značaja za Srbiju. Međutim, nakon nedavnih razgovora predstavnika Gasproma sa rukovodstvom Slovenije, situacija se znatno promenila. „Južni tok”, čiji je kapacitet 30 milijardi kubnih metara gasa, zajednički je projekat „Gasproma” i „Enija”, a gas bi prema prvobitnim planovima trebalo da poteče ka zapadnoj Evropi već 2013. trasom koja bi vodila od ruske varoši Beregovaja ispod Crnog mora do Bugarske, i dalje preko Srbije (kojoj je u slovenačkoj varijanti dodeljena ruta koja bez posledica po druge partnere može da „presuši” bilo kad, jer predstavlja sporedan rukavac), a zatim preko Mađarske i Austrije (sada Slovenije) do severne Italije. Drugi krak „Južnog toka” je posle „slovenačke intervencije” ostao nepromenjen, i u južnu Italiju stiže iz iste polazne tačke, preko Grčke. „Južni tok” je obrnuta slika u ogledalu projekta gasovoda „Severni tok”, koji „Gasprom” zajedno sa nemačkim kompanijama „Eon” i BASF gradi ka Nemačkoj, pa će taj gasovod pod Baltičkim morem povezati rusko pristanište Viborg sa nemačkim Grajsvaldom. Navedeni gasovodi su važna za Rusiju jer njima „elegantno“ obilazi za nju problematične države („Južni tok” Belorusiju i Ukrajinu, a „Severni tok” baltičke države”). Prisetimo se da je prema prvoj varijanti trasa gasovoda „Južni tok“ prolazila kroz celu Srbiju. Naravno, ista situacija je i sa gasovodom SAD, „Nabucco“, kojim je bilo planirano da se smanji zavisnost Evrope od ruskog gasa. I njegova prvobitna trasa je izmenjena tako da i ovaj gasovod zaobilazi Srbiju.
Drugi, za nas problematičan projekat je projekat izgradnje alternativnih koridora koji bi zamenili koridore 7 i 10, takozvani projekat „oko“. Izgradnjom koridora 4, koridora 5c i koridora 8, Srbija se u potpunosti tranzitno zaobilazi.
Železnički koridori 10 i 4 su konkurentni koridori. Čini se da Koridor 4 ima bolje karte u rukama, jer su sve zemlje, kroz koje prolazi, članice EU (Češku, Slovačku, Mađarsku, Rumuniju, Bugarsku i Grčku) i oko njega se angažuju evropske institucije. Projekat izgradnje koridora 10, za koji lobira Srbija u Briselu, traje dugo i zavise od nacionalnih vlada (politička nestabilnost).
Koridor 5c je ogranak koridora 5 i prolazi kroz Mađarsku, Hrvatsku, BiH i ponovo Hrvatsku (Ploče). Pored toga što je i ovaj koridor železnički on je istovremeni i rečni, putni i vazdušni koridor kojim se spajaju Srednja i Južna Evropa.
Koridor 8 polazi od albanskog grada na Jadranu, Duressa, preko Makedonije do Bugarskog grada Varna. Ovaj koridor će preko bugarskih luka povezati Evropu sa Središnjom Azijom i Kavkazom. Najveće interesovanje za izgradnjom ovog koridora imaju Albanija i Turska ali i Bugarska. Tačka spajanja koridora 8 i 4 je Sofija, a koridora 4 i 5c, Jadransko more.

Po svemu sudeći, politička nestabilnost, politički rizici, ekonomija moralnog hazarda i konfuzna tranzicija su ključni faktori koji provociraju potrebu međunarodne zajednice za alternativnim rešenjima. Ekonomija nema emocije. Vlast u Beogradu se zanima dnevnim senzacijama, političkim marketingom i populizmom dok nas „svet“ zaobilazi. Izgleda je svima u našem okruženju jasno da je u osnovi svega goli interes.
Politikanti, bojim se da će kada budete završili „svoju karijeru“ i kada narod postane svestan šta ste uradili svojim neradom doći trenutak da Vas pitamo „Imate li vazelina?“.

10.12.2009

Čuvam ovce, učim da blejim


Spora i plitka tranzicija stvorila je uslove za uspostavljanje novog društveno-ekonomskog sistema u Srbiji, tranzicionizma. Osnovni manifesti ovog stanja su krhka makroekonomska stabilnost, burazerska privatizacija, brokerski mentalitet domaćih preduzetnika, partijska svojina, strategija zaduživanja, nizak prinos na ulaganja i visok regulatorni rizik. Impotentna i raštimovana privreda, ekonomija moralnog hazarda i populistička politika „glavešina na vlasti“ stvaraju adekvatne uslove za moralni slom društva i neetičko delovanje pojedinca. Mediokriteti dobijaju primat nad intelektualnom manjinom, a njihovo delovanje za rezultat ima sve gore navedeno.

U poslednjih nekoliko meseci se intezivno govori i piše o reformi javnog sektora. Naravno, reforma će obuhvatiti i strategijski javni sektor. Startegijski javni sektor je sektor koji presudno utiče na prestiž jedne države i obuhvata prirodne monopole i mrežne tehnologije u vlasništvu države. Država mora da ostane većinski vlasnik (ili zadrži „zlatnu akciju“) u ovom sektoru obzirom na strategijski značaj istog. Ovaj sektor predstavlja mesto za investiranje, sidro tržišta kapitala i poligon za tehnološki razvoj. Međutim, ne postavlja se pitanje potrebe za reformama, već ko će i kako sprovoditi reforme. Potezi koje povlači Vlada Srbije ne idu u prilog prestrukturiranju startegijskog javnog sektora i uvođenju i unapređenju korporativnog upravljanja. Naprotiv, vode ka slabljenju ovog sektora i njegovoj privatizaciji u najgorim mogućim okolnostima (svetska ekonomska kriza i veliki budžetski deficit). Kako? Pre svega postavljanjem nekompetentnog i nestručnog kadra na rukovodeće funkcije unutra preduzeća koja čine strategijski javni sektor. Neka od njih su Elektroprivreda Srbije, Jat Airways i Telekom. „Koke nosilje“ i „večiti gubitnici“ simboli su kontraverznih pojava u ekonomiji moralnog hazarda.

Ko su direktori preduzeća u strategijskom javnom sektoru, koliko su stručni i zbog čega su tu gde su?

Generalni direktor Elektroprivrede Srbije (Dragomir Marković), član je Demokrateske stranke i diplomirani mašinski inženjer. Pre dolaska u EPS na mesto direktora za strategiju bio je zamenik direktora Javnog preduzeća Termoelektrane Nikola Tesla i član komisije EPS-a koja je trebalo da ustanovi da li je EPS oštećen u poslovanju sa firmom EFT i Interface (podsetimo se da je početkom 2004. godine EPS uvezao 138.000 MWh od navedenih firmi, i ako za tim nje bilo potrebe. Prvi izveštaj ove komisije, bio je nedostupan javnosti i kasnije storniran, pokazao je da je EPS zaista oštećen. Drugi izveštaj, dostupan javnosti, navodi da štete po EPS nije bilo.
Poslednji potez rukovodstva EPS-a u saradnji sa Vladom Srbije predstavlja krupan korak ka burazerskoj privatizaciji ovog giganta. Konvertovanjem potraživanja u vlasnički kapital i veštačkim održavanjem niske cene struje zarad socijalnog mira onemogućava se investiranje u infrastrukturu i plaćanje obaveza. Pravljenje „bolesne“ aktive, bilo privatizacije ili ne, neće dati valajne rezultate.

Generalni direktor Telekoma (Branko Radujko), član je Demokratske stranke i diplomirani pravnik. Ima „široko radno iskustvo“. Karijeru je otpočeo kao pripravnik u advokatskoj kancelariji, a potom je radio u humanitarnom sektoru. Bio je zamenik predsednika UO Jugoimport SDPR, član UO HIP Petrohemije i Fonda PIO, predsednik odbora Garancijskog fonda Srbije, savetnik premijera Zorana Đinđića, šef kabineta premijera Zorana Živkovića, specijalni savetnik predsednika Borisa Tadića zaduženog za regionalnu politiku, a od juna 2006 je generalni sekretar predsednika Republike. Telekom u saradnji sa Vladom Srbije već 9 godina onemogućava dolazak novog operatera fiksne telefonije čuvajući svoju monopolističku poziciju. Napomenimo da je predsednik UO Telekoma takođe pravnik, jedan od pisaca Ustava Srbije, „faca“ iz građanskog protesta i naravno član Demokratske stranke (nekad GSS), dakle veoma „stručna“ osoba u oblasti telekomunikacija. Direktor, ali i predsednik UO poseduju „potrebno znanje“ iz oblasti telekomunikacija, ekonomije i strategijskog menadžmenta. Ukoliko ga nisu stekli kroz obrazovanje, stekli su ga kroz „radno iskustvo“.

Generalni direktor Jat Airways (Srđan Radovanović) član je Demokratske stranke i diplomirani pravnik. Pre dolaska na čelo kompanije koja je konstantno poslednjih 9 godina pred bankrotom, radio je u Sekretarijatu za unutrašnje poslove u Beogradu, „Grand Kafi“ i „Drogi Kolinskoj“. Bio je član UO „Soko Štark“, predsednik UO „Palanačkog kiseljaka“ i član stečajne uprave „Robnih kuća Beograd“ kao zastupnik Agencije za privatizaciju. Napomenimo da su ukupni gubici Jat-a u predhodnoj godini iznosili 29 miliona evra, a dosadašnje poslovanje pokazuje da ni u ovoj godini neće biti ništa manji. Ovakvo poslovanje Jat-a koje se ogleda u konstantnoj pomoći države, dugovanjima i gubicima ukazuje na potrebu za ubrzanom privatizaciom jedinog nacionalnog avio-prevoznika. Dakle, po svemu sudeći, direktor nacionalnog avio-prevoznika poseduje „potrebno znanje“ iz oblasti vazdušnog saobraćaja, ekonomije i strategijskog menadžmenta. Ukoliko ga nije stekao kroz obrazovanje, stekao ga je kroz „radno iskustvo“.

Dakle, po svemu sudeći, etika delovanja demokratske vlasti nije ništa drugačija od one koja je vladala 90-ih godina prošlog veka. Nije važno da li je kadar stručan i kompetentan. Važno je da su članovi partije na vlasti, da su lojalni i da su političke ikebane. Drugi misle za njih, a oni samo klimaju glavom. Čuvaju socijalni mir, a time i narod, tako što sede i „bleje“ u svojim „skromnim“ kancelarijama, za „skromnu“ platu. Ovako „kompetentan“ i „stručan“ kadar sa „širokim“ radnim iskustvom i „poznavanjem“ situacija u navedenim oblastima ima zadatak da impotentna i neprofitabilna preduzeća dokusuri i proda u okviru neke burazerske privatizacije za male pare kako bi svojim stranačkim kolegam pomogao u popunjavanju budžetskih rupa u nekom narednom periodu.

10.06.2009

Između manipulacije i iskrene brige


“Suze s meseca padaju kao kišaAli suze s meseca ne mogu oprati bol.”

Sinead O’Connor

Isfrustriranost, kompleksi, dezorijentisanost, konfuzija, zbunjenost, seljačenje, lažni patriotizam i populizam koji vladaju društvima u dugogodišnjoj tranziciji stvaraju pogodno tlo za razne oblike manipulacije. Populistička vlast, kakva je u Srbiji, ovakve aspekte društva već godinama koristi isključivo iz jednog jedinog razloga, opstanka na vlasti. Baš iz tog razloga, sve su u stanju da urade.

Kao i svakog dobronamernog čoveka vest o prebijanju, a kasnije i smrti mladog francuskog državljanina, Brisa Tatona, duboko me je potresla. Međutim, ovo je bio samo jedan u nizu zločina koji su se desili u glavnom gradu u proteke dve decenije tranzicije društva. Ono što me „izbacilo iz takta“ jeste reakcija politikanata u Srbiji. Nije prvi put da politikanti na vlasti koriste svaku priliku za politički marketing. U ovom slučaju, građanska inicijativa ne bi izostala, ali politikanti su je preduhitrili.
Izvršna vlast, političke partije i (ne)vladin sektor u nemogućnosti da postignu dogovor ko će pokupiti političke poene korišćenjem smrti mladog francuza odlučuju se za tri različita skupa u tri različita dana. Vlast 30. septembar proglašava Danom žalosti, a državni sekretar poziva građane da istog dana polože cevće i upale sveće na Trgu Republike. Trgu Republike? Šta se to desilo u vezi sa ovim mladićem na Trgu Republike? Venci, cveće i vosak krasili su „mesto kod konja“ na kojem se okupilo više predstavnika političke elite Srbije (sa sve obezbeđenjem) nego li građana. Parada tužnih, a opet zadovoljnih lica obeležila je ovaj dan tražeći od Francuske da nam oprosti.
Drugi skup usledio je dan kasnije. Politikanti na vlasti, kako ne bi bili providni, u prvi plan izbacuju svoje stranke, tačnije svoju omladinu. Tako maldi LDP-a, DS-a i nekoliko (ne)vladinih organizacija za realizaciju svoje „marketinške akcije“ biraju četvrtak, 1. oktobar, organizujući skup na Platou i veliku šetnju. Crvene ruže krasile su Plato. Sve je blistalo ali nije bilo „obraza“.
Treća manifestacija pripremljena od strane nekoliko (ne)vladinih organizacija održana je na dan borbe protiv nasilja, 2. oktobra, u Pionirskom parku. I ako je ovo okupljanje najpre bilo zabranjeno od strane MUP-a, lično se Ministar založio da se i ono održi.
Tri dana, tri „manifestacije“ za jedan zločin. Tri kao tri prsta. Najiskreniji i najdobronamerniji su bili građani koji su samoinicijativno 29. septembra, dana kada je Taton preminuo u Beogradskoj bolnici, upalili sveće ispred Francuske ambasade u Beogradu.
Nije izostala ni reakcija međunarodne zajednice. Za mene je najubedljivija bila izjava potpredsednika delegacije Evropskog parlamenta, Jelka Kacina: „Populizam i radikalizam, koji su jedna od političkih opcija unutar Srbije, ne smeju dobiti pravo javnog nastupa i provociranja u Srbiji. Sad je bilo dosta!“
Ova izjava otkriva svesnost međunarodne zajednice o onome što se dešava u Srbiji. Nije reč o jednoj opciji, več o izuzetno jakoj opciji koja dobija na značaju i u vlasti Srbije. Gomilanje nerešenih slučajeva po fiokama pravosudnih organa, intervencije i pritisci na sudstvo, izostale reakcije organa reda i blage kazne osuđenima, ohrabruju počinioce zločina. Proces protiv mladog navijača koji je u naletu emocija pokušao da zapali predstavnika organa reda, traje već dve godine. Momak za čiji „transport“ su građani platili iz svog džepa, danas studira i trenira u Beogradu. Bivši robijaš gostuje po TV emisijama, slika i piše. Ministar je ispustio „kofer“ negde na putu do Vlade. Tužilaštvo pokušava da zabrani „Obraz“ i još po nekog, ali ne zna kako. Istina o vojnicima stradalim na Topčideru u džepu je „generala“ negde u „šumama“ Srbije.
Senzacionalizam i manipulacija opet su nadjačali iskrenu brigu. Pitao sam se iz kog razloga je Taton izabran za „marketinški poduhvat“. Zašto građani Beograda nisu šetali i palili sveće onog dana kada je u Beogradskoj ulici mučki ubijen trinaestogodišnji Dušan Jovanović, dečak romske nacionalnosti. Možda zato što nije bio francuz?
Devet godina nakon petooktobarskih promena, etika ponašanja vlasti u Srbiji je ne promenjena. Tajkunizacija, burazerska privatizacija, partijska svojina, neodgovorno pravosuđe, korumpirane javne službe, populizam i politikanstvo su naša realnost. Želja za istinskim institucionalnim reformama i iskrenom tranzicijom društa je bila prividna i kratkotrajna. Stalnim držanjem društva u stanju konfuzije i njegovim „bombardovanjem“ senzacionalnim vestima, stvaraju se uslovi za masovnu manipulaciju. Već viđen recept „vladara pod lipom“.
Iskreno se nadam da će ponovo doći dan kada će građani Srbije spoznati „svet“ oko sebe i shvatiti da se pas šeta, a čovek protestuje. Možda trenutno, kritična masa ne postoji, ali zasigurno se stvara. Onog trenutka kada bude stvorena, verujem da učeni na greškama iz prošlosti, nećemo propustiti „6. oktobar“.

10.01.2009

Rtaći iz kićbloa


Ono što sledi u nastavku ove beleške je pilot verzija teksta koji bi mogao da izazove blagi potres u javnosti obziroma da je planirano da iz tri dela izađe u listu "Borba" i na blogu Pokreta SOLIDARNOST (dakle ovde), a znamo da je na snazi nakaradni zakon o informisanju. Ono što će te moći da pročitate u nastavku su delovi iz teksta na kojem sam radio nekoliko meseci.


"Još davnih 80-ih godina prošlog veka grupa „ortaka“ se dogovorila kako da podele i kupe Srbiju. Naravno, mnoge stvari su se dešavale u hodu, ali uspeh nije izostao. Veliki novac se slivalo i sliva se u njihove džepove odnosno u ofšor kompanije čiji su vlasnici dok se građani Srbije zanimaju stalnim senzacijama u medijskom prostoru Srbije i nacionalističkim igrarijama po adaptiranom scenariju Memoranduma. U takvim uslovima, ekonomija Srbije postaje ekonomija moralnog hazarda čije su osnovne karakteristike hiperinflacija, burazerska privatizacija, monopoli, korupcija, partijska svojina, apresiran devizni kurs, investiciona kratkovidost, stagflacija i dr."


"Jedan od vodećih ortaka u družini je direktor Delta Holdinga, firme u sastavu Kiparske ofšor kompanije Hemslade Trading Limited čiji vlasnik nije poznat javnosti Srbije i u čuje poslovanje državni organi i šira srpska javnost nemaju apsolutno nikakav uvid. Delta Holding je imperija i apsolutni gospodari privrede Srbije, a njihov kompletan prihod se sliva van zemlje na ofšor račune. Snaga ove imerije pokazala se tek nakon demokratskih promena, tačnije nakon atentata na premijera Srbije Dr Zorana Đinđića. Najveći uspon kompanije ostvaren je u vremenu kohabitacije DSS i DS. 2005 godine u novembru mesecu stvorena je Liberalno Demokratska Partija, Čedomira Jovanovića, čiji je glavni finansijer Milan Beko. Jedna od prvih kampanja ove stranke bila je napad na Miroslava Miškovića. Aktivnosti LDP u ovom pravcu trajale su do dana kada su Beko i Mišković postigli dogovor i ponovo postali ortaci. Nakon medijske hajke i pokušaja hapšenja Slobodana Radulovića te iste godine, Novafin S.A. postaje većinski vlasnik C Marketa, nekada najvećeg lanca marketa u Srbiji, a Radulović beži u Španiju. Novafin S.A. je ofšor kompanija iz Luksemburga čiji je vlasnik Beko. "


"Kupovinom akcija po ceni dvostruko nižoj od realne, država je izgubila najmanje 21 milion evra. Zemljište od oko 200 hektara na području Luke Beograd postalo je sporno onog trenutka kada se otkrilo da namere novih vlasnika nisu modernizacija Luke već nešto sasvim drugo. Promenom urbanističkog plana kojoj mora da predhodi promena republičkog plana, grad Beograd bi mogao biti oštećen za više od dve milijarde evra. Glavni uzrok nastalog problema je taj što se grad Beograd još 1975. godine nije uknjižio kao korisnik ovog dela priobalja jer bi se tada tačno znalo sa koliko hektara raspolaže. Nenad Popović, predsednik skupštine akcionara Luke Beograd, jednom prilikom je rekao da ugovor iz 1975. god. nikada nije pravno stupio na snagu zbog nedostatka saglasnosti ( inače Nenad Popović je član predsedništva Demokreatske Stranke Srbije i direktor ABS Holdinga, a bio je i predsednik Ekonomskog tima za Kosovo i Metohiju i jug Srbije u Vladi Vojislava Koštunice). Ovaj spor čije rešavanje je preuzeo Anketni odbor Skupštine Srbije na čijem je čelu naravno član LDP-a, Dejan Ranđić (stranka koju finansira Milan Beko) koči veliki projekat srpskih biznismena i ortaka, izgradnju „grada na vodi“, novog stambeno-poslovnog kompleksa koji bi trebao da nikne između marine „Dorćol“ i Pančevačkog mosta na zemljištu od oko 96 hektara. Borba oko zemljišta počela je istovremeno sa najavom da će izmenama Generalnog plana područje koje obuhvata 480 hektara, od marine „Dorćol“ do Ade Huje, sadašnja industrijska zona biti prenamenjeno u stambeno-poslovnu zonu. Kao i svi do sada i ovaj proces ili spor je farsa, a epilog je poznat: rešenje u korist Miroslava Miškovića."


"Nakon atentata na premijera, nekoliko meseci kasnije počinje hajka na DS (sukobi unutar DS doveli su do stvaranja G17+, decembra 2002, a kasnije i LDP, novembra 2005, stranaka u vlasništvu Miškovića i Beka). Mlađan Dinkić političku slavu dobija udarom na dugogodišnjeg prijatelja Miroslava Miškovića, bivšeg Ministra policije, Dušana Mihajlovića i njegovu kompaniju „Lutra“. To su prvi udari na Vladu Zorana Živkovića. Sukobi između DS i G17+ jenjavaju nakon „političke eliminacije“ nekoliko političkih barikada unutar G17+ i DS među kojima se izdvajaju Dušan Petrović, Slobodan Gavrilović, Ksenija Milivojević, Goran Paunović, Miroljub Labus, Čedomir Antić i dr. Dušan Petrović se među prvima suprotstavio ideji Miškovića o udruživanju G17+ i DS. U G17+to je bio Miroljub Labus koji kasnije potkupljen odlučuje da se povuče sa mesta predsednika stranke, a kasnije i iz stranke. Nesmemo zaboraviti aferu Erikson. Miroljub Labus nekoliko meseci kasnije postaje jedan od glavnih ekonomskih savetnika Miroslava Miškovića. Preuzimanjem G17+, Dinkić otvoreno radi u interesu Delta Holdinga koji postaje i glavni finansijer stranke. Tako G17+ postaje vlasništvo Miroslava Miškovića, a priča o „skladištenju“ novca na Kipru koju je Mlađan davno započeo, potpuno izumire. Osetivši novac i „ljubav“ svog ujaka, Mlađan postaje politička ekspozitura Miroslava Miškovića. "


"Najpre je udario na Radulovića koji nakon dojave iz MUP-a, napušta Srbiju i odlazi u Španiju. Zatim je usledio udar na Večernje novosti. Mišković pozajmljuje pare Milanu Beku kako bi ovaj mogao da kupi ovaj list. Počinje izrežirana hajka na Manojla Vukotića o čijoj „nevinosti“ ne želim da pišem. Glavni u ovoj hajci bio je školski drug Mlađana Dinkića, policijski savetnik Mladen Spasić, „glava“ Službe za borbu protiv organizovanog kriminala pri MUP-u Srbije."


"Umalo da izostavim udar na Bogoljuba Karića, jedinog konkurenta Miškoviću. Otimanjem „Mobtela“ i njegovom prodajom, onemogućavanjem da Karić učestvuje na tenderima i stavljanjem Bogoljuba i Sretena na poternicu, Mlađan stavlja tačku na ovu priču. U svemu ovome ima i ironije. Ivana Mišković je supruga sinu Sretena Karića. Interesantan je i slučaj Brašnjević. Mišković je od Mike Brašnjevića tražio da mu isti pokloni BIM Slavija, a da mu ovaj sredi da ga puste na slobodu. Iz nekog razloga, Brašnjević ovo odbija. Nekoliko dana kasnije pronađen je obešen u svojoj zatvorskoj ćeliji."


"Jugohemiju, preduzeće čiji je danas većinski vlasnik Delta Holding, nekada je vodio G-din Jovan Mileusnić, ex predsednik Privredne komore Srbije. I danas ovo preduzeće vodi Mileusnić, ali Smiljka Mileusnić Adžić, ćerka Jovana Mileusnića i sestra Milke Forcan, ex Mileusnić, potpredsednice Delta Holdinga i direktorke Delta M. "


"Tada se pojavljuje i Petar Matić, direktor imperije MPC d.o.o., firme najpre registrovane u Hrvatskoj, a kasnije premeštene u Srbiju. Matić je javnosti poznat kao vlasnik zgrade CK i TC Ušće, velikog broja nekretnina u Beogradu (zgrada na uglu Bulevara Kralja Aleksandra i ulice Kneza Miloša, Hotel Mr. President i dr) ali i kao jedan od partnera Marka Miloševića 90-ih godina u švercu nafte, alkofolnih pića i cigareta. Nakon petooktobarskih promena Matić i Miodrag Kostić kupuju zgradu CK na Ušću koju zatim prodaju jednoj slovenačkoj firmi. Kasnije je Matić od istih kupuje, renovira i rentira. Ovaj srpski biznismen je daleko od očiju javnosti. Ne pojavljuje se u medijima, ne daje izjave niti intervjue i pre će te videti zmiji noge nego li njegovu fotografiju u nekom od medijia. Tu je, a kao da nije."


"Interesantno je da pored Mileusnića u Privrednoj komori Srbije sede i Željko Mitrović, direktor Pinka (vlasnik TV Avala čiji prvi direktor postaje Srđan Đurić, ex-sekretar za informisanje u Vladi Vojislava Koštunice) i Zoran Drakulić, direktor YU Pointa, član predsedništva DSS-a i nekadašnji kandidat za gradonačelnika Beograda.O njima malo kasnije."


"...Dragan Đilas, vlasnik je medijskog prostora Srbije i koliko se zna, za sada dve građevinske firme u Beogradu. Postoji priča da će njegova firma biti izvođač radova na zemljištu Luke Beograd. "


"...Dragan Šutanovac, Ministar odbrane u Vladi Mirka Cvetkovića je i kum Borisa Tadića. Terete ga za odavanje državne tajne u vezi sa Miladinom Kovačevićem od kada se i odnosi između njega i Tadića polako zamrzavaju.To je jedan od razloga zbog kojeg ovog čoveka više nema tako često u medijima."


"...Saša Dragin, kumče Borisa Tadića i Ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede u Vladi Mirka Cvetkovića zajedno sa Goranom Pajtićem otvoreno lobira za autonomiju Vojvodine. Sve je izvesnije da sukobi unutar DS prete da dobiju državni epitet i postanu državni problem. Problemi oko statuta Vojvodine predstavljaju uvod u nove političke i nacionalne sukobe. Razlog ovakve politike je kontrolisanje novca iz Vojvodine, ali i kriminalnih radnji pojedinih tajkuna. "


"Svedoci smo da EPS u poslednjih nekoliko meseci zbog ne izmirenih dugova preuzima kapital preduzeća dužnika. Država privatizuje samu sebe. Ovakvi potezi savetnika u Vladi Srbije stvaraju uslove da budući vlasnik EPS-a dobije više nego što će platiti. Poseta predsednika Rusije, Dmitrija Medvedeva zakazana u oktobru, jednim delom biće početak pregovora prodaje ovog srpskog giganta koji danas nema novca da isplati plate zaposlenima. Najveći dužnik EPS-a je sama država."


"Scenario štrajkova u JAT airlinesu trebao bi da dovede do prodaje ovog preduzeće po principu "na doboš". Sinhronizovane akcije rukovodstva, sindikata i vlasti ovo preduzeće dovešće do potpunog kolapsa te njegove privatizacije za bud zašto. Naravno, pre toga će uslediti otpuštanja kako bi se broj zaposlenih sveo na normalan za optimalno poslovanje"


"Samo u poslednjih nekoliko meseci od kada je na snazi odluka o nezapošljavanju u jovnom sektoru i drđavnoj administraciji, samo u Ministarstvu finansija i Ministarstvu ekonomije zapošljeno je više od 50 radnika, uglavnom mladih ljudi, sve sa namerom da se broj poveća kako kad od nove godine pošne "seča" sve bude isto, a oči MMF budu donekle zamazane. Scenario čiji je tvorac Dinkić ima za cilj očuvanje socijalnog mira uz mogućnost ispunjavanja uslova MMF-a. Još samo da su ovi budale pa da im upali."


Autor