12.31.2009

Sjaj destrukcije


Danas je četvrtak, Decembar 31. godine koja traje još samo danas. Sutra smo svi u novoj godini koja će u mnogo čemu biti bolja ali i gora od ove u kojoj smo trenutno. Verujem da mislite da bi bilo veoma glupo i neprimereno da pišem o ružnim stvarima koje su nam se izdešavale u 2009-OJ joj joj godini, ali ja ne bih bio ja kada to ne bih učinio na načim svojstven samo meni (i onom iz Retrovizora). Naravno, ja bih Vam, dragi moji čitaoci, predstavio dešavanja koja su, naravno na mene lično, ostavila utisak.

Srbija je proslavila ukidanje viza i odmrzavanje prelaznog trgovinskog sporazuma. Radovali su se pojedini građani. I treba. Naravno, većina građana Srbije nema novca da dođe do Beograda, a da ne govorimo o obilasku primamljivih evropskih destinacija. Koji su razlozi za slavlje? Možda sledeći?

Prosečna zarada u Srbiji je nešto iznad 42 hiljade dinara.

Broj ne zaposlenih je preko pola miliona odnosno oko 18% ( podaci nezavisnih agencija su da je broj nezaposlenih iznad 700 000). Nezaposlenost je za 6% veća nego u prošloj, 2008-oj godini.
Posmatrano prema godinama starosti najviše je nezaposlenih starosti između 25 do 29 godina, 12,77%, a najmanje je bez posla onih između 35 i 39 godina godina. Na drugom mestu po nezaposlenosti su osobe životne dobi od 30 do 34 godine, koji čine 12,51% ukupnog broja nezaposlenih.

Do dana "ufura" Srbije na belu Šengen listu zemlju je napustilo preko 350 000 radno sposobnih lica sa višom i visokom školom (intelektualna većina).

Smrtnost odojčadi (na hiljadu novorođenih) u 2009. godini od 12,68% je veoma visoka i praktično dvostruko veća od one u Evropskoj Uniji (5,82%). Očekivano trajanje života u Srbiji u odnosu na EU kod žena je smanjeno za 6,5 godina (74), a kod muškaraca za 5,8 godina (70). Srbija se nalazi u stanju duboke demografske starosti. Žene u Srbiji rađaju 1,67 dece tako da prosečna starost od skoro 42 godine predstavlja najveću u Evropi i jednu od najvećih u svetu. Ako gledamo u budućnost, Kina će 2050 biti ekonomska sila No.1., a broj stanovnika u Srbiji biće nešto malo iznad 6 milona.

Građane Srbije je okupirao "potrošački sindrom". Vlast otvara tržne centre, a zatvara fabrike. Delta Holding gradi naselja po Beogradu kako bi u naručje primili sve one koji u Bg dolaze. Građani Srbije su postali neradnici što svojom voljom, a što voljom svoje vlasti.

Privreda Srbije bi morala da bude privreda gurana investicijama (direktne strane investicije i investicije države u strategijski sektor). Međutim, Srbija rasprodaje svoj strategijski sektor (NIS) kada vreme nije (svetska ekonomska kriza) za male pare i socijalni mir.

Tranzicija u Srbiji ide u nazad. U odnosu na 2008 godinu kada je postignut tranzicioni maximum od 74% BDP, u 2009-oj godini to će biti 68% BDP. Lagano u nazad. Privredni rast je manji za 2,5%.

Javni dug Srbije preti da pređe nivo od 0,80 BDP čime bi se svrtstali među visoko zadužene privrede. Trenutni dug od 0,64 BDP nije moguće smanjiti u srednjem roku zbog netolerantnog nivoa dug/izvoz od 3,18 prema kojem se već svrstavamo u visoko zadužene privrede.

Javna potrošnja je i dalje veoma velika.

Srbija izvozi svega 20% svog bruto društvenog proizvoda za razliku od post-tranzicionih privreda kod kojih je odgovarajuće učešće 50-80%.

Prema izveštaju EBRD-a, Srbija se nalazi na 22. mestu među 29 zemalja regiona od centralne Evrope do centralne Azije. Tranziciona ocena, čiji je max 4.33, za Srbiju je 2,89 što nam omogućava da budemo ispred Azerbejdžana, Belorusije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Tadžikistana, Turkmenistana i Uzbekistana.

Među onima koji najbolje posluju u Srbiji su ofšor kompanije s Kipra i iz Luksemburga. Tu su svakako Hemslade Trading Limited ( u čijem sastavu je Delta Holding, Jugohemija i dr.), Novafin S.A. i Worldfin S.A.. Naravno tu su i ABS Holding, MPC d.o.o., Pink imperija i Farmakom Mb Koncern. Srbiju "drži" produkt 90-ih – grupa tranzicionih kapitalista brokerskog mentaliteta (M.Mišković, M.Forcan, M.Beko, J.Mileusnić, Ž.Mitrović, Z.Dragulić, D.Petrović, P.Matić, N.Popović, D Đilas, S.Šaper i mnogi drugi).

Politički kurvarluk najbolje pokazuje potencijal za političku nestabilnost, a time i potencijal za razne oblike rizika koji nikako ne utiču pozitivno na priliv stranih investicija. „Političke elite" koje su sprovodile tranziciju pre i posle petooktobarskih promena, uprkos bitnim ideološkim razlikama, imaju sličnu etičku osnovu delovanja. Bitna je vlast i samo vlast.

Dobili smo dve moderne stranke i to SDPS, Rasima Ljajića i SNS, Tomislava Nikolića. Obe stranke su socijalno nastrojene i pokazuju veoma jaku koalicijonu sposobnost. Sigurno je da će figurisati u vlasti i u 2010-oj.

Kosovo je Srbija, a Vojvodina je dobila novi statut, glavni grad i akademiju. Ne bih da budem shvaćen pogrešno, ali i Beograd je Srbija.

Hrvatska i Slovenija su članice NATO. Srbija nije. Da li će biti? Mislim da moramo postati članica NATO.


Šta nam donosi 2010-a godina? Zasigurno veći PDV i duži boravak na poslu (po Zakonu imamo da šljakamo do 65. godine odnosno do smrti). U novoj godini možemo očekivati:
- političku perverziju izraženu u koaliciji DS-SNS (ukoliko dođe do izbora, a prognoze govore da će doći).
- privatizaciju JAT-a i EPS-a;
- početak urušavanja penzionog sistema;
- nova zaduživanja i nove zahteve MMF-a;
- nove epizode "Insajdera" kontraverzne Brankice Stanković,
- i naravno mnogo dobrog zezanja u zemlji mogućnosti gde je sve moguće.

Pitam se samo da li će se u 2010-oj godini političke i ekonomske prilike pokazati u punom sjaju. Tada bi bio siguran da je destrukcija u Srbiji postigla pun sjaj.

12.21.2009

Suština nepostojanja (Odlomak 3)


" Posmatrajući sve te kapi kiše koje padaju s neba na zemlju pretvarajući se u reku suza pomislih kako mu je zasigurno teško dok posmatra sve patnje ovog sveta. Nemoćan da bilo šta promeni gleda kako uništavamo ono što je stvorio za nas i zbog nas. Baš ta pomisao me naterala da pogledam iza sebe i vidim šta sam uradio tražeći svoje mesto pod suncem. Najteže je vratiti se u prošlost, zamak prepun odaja gde unapred znate da nije dobro otvoriti svaka vrata. Ukoliko bih i posego za nekim vratima iz čiste radoznalosti ili želje, znam da pametno bilo ne bi u odaje te ući. Možda bih večno u njima ostao jer znam da se u njima nalazi nešto što nedostaje mome srcu.
...
Bolnički krevet mi postaje tesan. Prozor je tako blizu, a tišina tako prostrana da čujem vrisak svake kapi. Usamljen, tražim smisao svog postojanja bez njih. Zbog čega i mene uzeo nije? Pomislih kako će život bez njih trajati večno kao kakva kazna. On će me terati da je odslužim, a ja znam da neću moći.
Reci mi zašto ne mogu biti tamo gde su oni?
Želim da zaspim i nikada se ne probudim. Prošlost me zove nežnim glasom kako kakva dobra vila iz onih divnih bajki koje sam joj čitao svake večeri pred spavanje. Ušuškanu sa poljupcem u kosi ostavljao sam je svake noću u mraku ispunjenom zvezdama. Imala je samo pet godina. Hoće li ova kiša ikada prestati?
...
Tog jutra, kao i svakog drugog, jurili smo po stanu spremajući se za dešavanja koja su nas očekivala u novom danu. Odelo, kravata, tašna. Sve na meni je moralo da bude perfektno jer je ona tako želela. Izgledali smo kao par sa reklame. Mladi i lepi. Moja mala vila je nosila svoju omiljenu lutkicu Doroti u naručju nedajući joj da diše. Uvek smo nasmejani napuštali stan. Tako je bilo i ovaj put. U kolima smo pevali uz jutarnji repertoar neke od nama dragih radio stanica. Moja vila je sedela iza nas tako da može uvek da nas vidi oboje.
...
Poslednje što sam video bio je crni oblak koji nam se približavao velikom brzinom. Poslednje što sam čuo bio je vrisak vila i anđela. Poslednje što sam osetio bio je ogroman bol. Udar.
Sami, tama i ja. Bez glasa i sluha. Bez vida i osećaja. Zajedno smo kao jedno, a ne postojimo. Tu smo, a nema nas. Hodam bez i jednog napravljenog koraka. Dišem bez i jednog uzdaha.
U šta sam se ovo pretvorio?
...
A onda se pojavila nekakva svetlost. Kao da dolazi iz otvora koji je napravila čioda. Tama je tako gusta da svetlost koja ulazi ne obasjava ništa oko mene. Mračna praznina. Hoću li uspeti da se pokrenem ili ću i dalje hodati u mestu misleći da prelazim kilometre? Želim da vidim odakle dolazi to svetlo. Želim da je osetim po sebi. Želim da vidim u šta sam se pretvorio."

12.16.2009

Odlomak iz romana "Suština nepostojanja" (odlomak 2)


" Nekako me taj glas podsećao na osobu koju sam davno zaboravio ili sam bar mislio da sam je zaboravio.
Bila je veoma lepa. Imala je dugu, crnu kosu kojom se vetar često poigravao dok smo veseli trčali zelenim poljima. Takvu je pamtim. Trčali bi kao divlji konji dok bi nam hladna jutarnja rosa kvasila stopala. Hladno jutro prepuno mira i divnih mirisa grlilo nas je u svom naručju. Ona i ja zajedno u beskonačnosti. Kao da je vreme stalo onog trenutka kada sam je izgubio.
Izlazim iz svoje male, trošne kućice smeštene daleko od očiju ludog sveta. Pogledom je tražim. Vetar kao da želi da mi nagovesti da je vani hladnije nego što osećam na svojim vlažnim obrazima. Nemoguće je ne pomisliti na nju, a suzu ne pustiti. Gledam u nebo. Biće ovo još jedan od onih, meni ne dragih, dana. Zeleno prostranstvo ispred mene budi sećanja. Uspomene se nižu kao perle na svilenom koncu nadovezujući se jedna na drugu. Želim da je ponovo pojurim po ovom zelenom polju.

Tama besane noći preti da prekrije i ovo umorno jutro. Sunce se žalosno probija pokušavajući da mi ogreje vlažne obraze. Počinjem da trčim. Trčim koliko me noge nose. Ni sam ne znam kuda niti gde, ali trčim. Želim da pobegnem od nje. Oblaci zaklanjaju i poslednji tračak svetlosti. Uspela je. Uspela je ponovo da prekrije novo jutro. Shvatam da tama prekriva moj svet.
Sapleo sam se. Pokušavam da se dočekam na ruke ali brzina me savladava. Licem padam na meku travu. Suze se mešaju sa rosom. Ne dozvoljava mi da plačem. Podižem pogled ka nebu. Nadam se da ću ga ugledati. Želim ga ugledati. Tražim ga u svakom oblaku. U svakoj senci. Tražim da ga vidim. Obuzima me bes. Vičem sa željom da glas izgubim, da više nikada ne progovorim.

"Pojavi se!!! Reci nešto!!! Zašto?!!! Zaštooooo?!!!"

Padam na kolena podignute glave ka nebu. Uzaludno se trudim da sebi dokažem ono što se dokazati ne može. Vere nemam da bih u tome uspeo. Ljubavi nemam da bi u tome izdržao. Snage nemam da bih ga pobedio. Sve mi je uzeo, a ništa za uzvrat dao. Ništa sam postao.

Zasija nebo. Grom udari. Oblaci potamneše. Nebo zaplaka. Ne želi da me vidi dok plačem. Jesu li to na obrazima suze moje ili rosa hladna ili kapi kiše, više znati ne bih znao. Padam na mokru zemlju. Sklupčan kao kakvo dete u majčinoj utrobi ležim u beskonačnoj tami zbunjen i sam. Želim da me kapi kiša rastope kao kocku šećera, a da na mestu na kojem ležim zemlja iznedri jagode.

Suze nestaju pred hordom njegovih suza. Ne dozvoljava mi da plačem."

12.15.2009

Odlomak iz romana "Suština nepostojanja"


"Ukoliko bi mi i rekao da dalje neću moći ja bih ga samo pogledao i pomislio kako ni sam nije svestan koliko daleko mogu da odem.
Njegov pogled je bio proziran. Svaki put kada bi me pogledao tim staklenastim očima osetio bih blagu jezu i okupirao bi me strah. Plašio me jeste, ali me savladati nije mogao. Ne mogu reći da jednog dana neće, ali taj dan neće doći skoro. Bar sam tako mislio.
Mnogi su pokušavali da mi objasne kako je on uvek tu, prisutan kao deo mene, ali ja nisam želeo da verujem u to. Sama pomisao na tako nešto otvorila bi paletu tužnih boja i izazvala potrebu za gomilom pitanja na koje odgovore dati ne bih mogao i ne bih znao. Teško je suprotstaviti mu se, a još teže živeti sa njim.
Podignute glave pogledao sam ga u oči. Taj pogled. Taj kristalno jasan pogled nagonio me je da postavim milion pitanja. Prošlost, sadašnjost i budućnost, kao kakve slike, menjale su mi se ispred očiju. Pustio sam suzu. Stajao sam kao stena prikovan za zemlju hipnotisan njegovim pogledom i ogorčen svojim stanjem. Pogled je počeo da mi pada ka zemlji. Nisam mogao više da ga posmatram. Nisam mogao posmatrati sve te slike i scene svog bivšeg i budućeg života sa i bez meni dragih ljudi. Jednostavno, nisam mogao. Pokušavao sam da shvatim da možda i nisam jak koliko izgleda da jesam i da svako suprotstavljanje njemu i njegovoj volji vodi u još veću tugu i nesreću. Sama pomisao na takav život bi me zgrozila, a opet s druge strane želeo sam da nešto promenim.
"Tata!!!".
Naglo sam se okrenuo ali nikoga nije bilo. Glas deteta mi je odzvanjao u mozgu. Čuo sam ga kao da je pored mene držeći me za ruku svojom malom šakom. Kao da sam osećao dodir na dlanu. Ali nikoga nije bilo u mojoj blizini. Nikoga osim njega koji me je gledao. Prazan prostor prepun tame. Sumrak. Mesečina bez meseca.
"Tataaaa!!!"
Prožima me strah. Pogledom ga tražim pogubljen u prostoru i vremenu. Pokušavam da se pomerim. Ne ide. Podižem svoj pogled koji se sudara sa njegovim. Obuzima me bes. Kao dva viteza pred sučeljavanje posmatramo jedan drugog nadajući se da do sukoba nikada neće doći i ako on već uveliko traje."

12.05.2009

Shvati bato, moramo u NATO (BORBA)

I nakon 9 godina od petooktobarskih promena, vlasti u Beogradu još uvek nemaju jasan stav prema članstvu Srbije u NATO. Nedovršena geostrateška i politička tranzicija, spora i plitka ekonomska tranzicija kao i posledice politike 90-ih predstavljaju razloge podeljenosti javnog mnjenja i političke elite i po ovom, za Srbiju, veoma važnom pitanju.

Međunarodna odbrambeno-bezbednosna organizacija NATO osnovana je Aprila 1949. godine u Vašingtonu. Broji 26 zemalja članica ( među ovim zemljama su za nas interesantne Albanija, Hrvatska i Slovenija). Glavna odredba ugovora između država članica je tačka 5 čiji je sastavni deo rečenica:
" Članice se slažu da će se oružani napad protiv jedne ili više zemalja članica u Evropi ili Severnoj Americi smatrati napadom na sve zemlje članice." ( Presedan je napravljen 1974. godine nakon invazije Turske na severni Kipar (Kipar je u to vreme bila članica Pokreta Nesvrstanih i nikada nije postala članica NATO). Ogorčena nereagovanjem NATO alijanse na ovakav čin Turske, Grčka oktobra 1974. povlači svoje snage i istupa iz NATO. Pojedini analitičari smatraju da je ovaj čin bio razlog dugogodičnje stagnacije Grčke i njene spore tranzicije. Grčka se u NATO vraća šest godina kasnije, 1980. godine.)
Nakon pada Istočnog bloka, 1994 god. NATO osniva političko-vojni program "Partnerstvo za mir" usmeren ka stvaranju poverenja između NATO i drugih Evropskih zemalja kao i zemalja ex SSSR i uspostavljanju međusobne vojne saradnje i regionalne stabilnosti.Danas "Partnerstvo za mir" okuplja 46 zemalja članica među kojima je i Srbija.

Na geopolitičku poziciju SFRJ posle Drugog svetskog rata presudno je uticao projekat „tampon zone" u širenju komunizma pre svega na Grčku, Španiju i Italiju (SFRJ nije bila članica ni jednog od blokova; NATO i Varšavski pakt). Ova pozicija kasnije je dodatno pojačana kada je projekat regionalne tampon zone globalizovan formiranjem Pokreta nesvrstanih zemalja, septembra 1961, u kome je SFRJ imala vodeću ulogu. U tom periodu geopolitički značaj SFRJ bio je iznad ekonomskog značaja. Tačnije, uticao je na povećanje ekonomske moći SFRJ kroz ekonomske odnose sa zemljama nesvrstanih ali i na blagonaklonost zapadnih zemalja koja se ogledala kako kroz tolerisanje aktivizma ekonomski irelevantne države u globalnim geopolitičkim pitanjima tako i kroz razne povoljne kredite, transfer tehnologije i znanja i zajednička ulaganja. Okončanjem hladnog rata, rušenjem Berlinskog zida i stvaranjem novog svetskog poretka, globalizma, geopolitička pozicija SFRJ gubi na značaju. Akcenat zapadnih zemalja se stavlja na političku i ekonomsku tranziciju ex komunističkih zemalja (Čehoslovačka, Poljska, Mađarska, Jugoslavija) kao i na neoliberalizam. Nažalost svedoci smo tadašnje kratkovidosti političkog vrha SFRJ.

Raspadom Jugoslavije otpočinje nova era aktivnosti, tačnije intervencija, NATO na Balkanu. Prva intervencija NATO snaga zabeležena je 4. avgusta 1995. godine kada su američke vazduhoplovne snage bombardovale radare krajiških Srba samo nekoliko sati pre otpočinjanja operacije Oluja. Sledeća veća intervencija NATO pod nazivom "Namerna sila" desila se tokom rata u BiH u periodu avgust-septembar 1995. god. kada su bombardovani položaji vojske republike Srpske. Poslednja intervencija NATO na Balkanu pod nazivom "Milosrdni anđeo" je bila završna faza rata na Kosovu i Metohiji. Ova intervencija u Srbiji nazvana "agresija NATO" trajala je od marta do juna 1999. godine i predstavljala je najveći vojni sukob na prostoru SRJ od Drugog svetskog rata.
Ove činjenice pojačane pritiscima međunarodne zajednice kroz razne zahteve, ustupke, ucene i planove za razrešenje raznih kriza u regionu (Dejton, Rambuje, Kumanovo) omogućile su tadašnjem sistemu Slobodana Miloševića da kreira u javnosti sliku kako su za sva dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije krivi Amerikanci i njihovi saveznici (teorijom zavere pokušavaju da ostvare svoje interese na Balkanu). U nemogućnosti da prihvati neuspeh sopstvene politike, vlast manipuliše građanima Srbije stvarajući odbojnost i mržnju prema drugim narodima.
Ovako formirana slika stvara negativan stav kod velikog broja građana Srbije u vezi sa članstvom u NATO.
Do zaokreta u odnosima Srbije prema USA, a time i prema NATO alijansi, dolazi nakon 5. oktobra 2000. god.. Ekonomska pomoć izražena kroz razne projekte međunarodne zajednice, otpisivanje kredita te ostvarivanje povoljnih aranžmana Srbiji daju elan za otpočinjanje drugog dela ekonomske i političke tranzicije. Nekoliko godina kasnije otpočinje reforma u Vojsci Srbije koje se ogleda u edukaciji vojnog kadra (oficira) od strane NATO kroz razna predavanja i kurseve, ali i u modernizaciji vojske prema standardima NATO. Obuke naših oficira se odvijaju kako u zemlji tako i u inostranstvu. Srbija novembra 2006. godine na poziv ove alijanse pristupa programu "Partnerstvo za mir" zajedno sa Crnom Gorom i BiH.

Trenutna "vrckajuća politika" vlasti u Beogradu može ukazati na nemanje jasne vizije kao ni strategije za okončanje geopolitičke tranzicije Srbije. Ukoliko je cilj Srbije ulazak u Evropsku Uniju onda joj je svakako cilj i pristup NATO alijansi. Sam ulazak Srbije u "Partnerstvo za mir" i reforma VS prema standardima NATO ukazuje da vlasti u Srbiji teže pristupu u NATO. Ono što ih sprečava da to jasno predoče javnosti jesu "ožiljci" novije istorije (one koju smo mi pisali za sebe) na ovim prostorima.

Članstvo u NATO alijansi dugoročno donosi mir na ovim prostorima, a time i stabilnost. Stabilnost (politička, ekonomska) je uslov za priliv stranih investicija te ekonomski razvoj zemlje. Plitko je NATO posmatrati isključivo kao vojni savez. Članstvo u NATO razvija poverenje među članicama koje se ne ogleda samo kroz vojnu, već i političku, kulturnu i ekonomsku saradnju. Naravno, zemlja članica na sebe preuzima i obaveze koje je dužna da ispoštuje. Sigurno je da su koristi od članstva u NATO daleko iznad obaveza koje prihvatamo potpisivanjem Severnoatlanskog sporazuma. U krajnjem slučaju, kao Grčka nekad, Srbija kad joj dosadi uvek može da istupi iz NATO saveza.

12.03.2009

Metamorfoza (Vol 3)


Kako je lepo živeti u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu. U zemlji mogućnosti. U zemlji gde je sve moguće, gde svaki građanin ima san koji za života neće ostvariti, a svaki malograđanin ispunjava svoje i snove svoje mnogobrojne rodbine. Divno je živeti u zemlji gde se na intelektualca gleda kao na vanzemaljca. Ovde noć pada grubo uz pivo pored obližnjeg dragstora. Ovde je najjednostavnije vladati. Dovoljno je postaviti budalu i još par koji će da buču kako je ovaj što ga prvog istakosmo najbolji, najpametniji i kompletan genije i ako je u stvari kompletna budala (Sećate li se kako smo vikali na terazijama "Spasi Srbiju iz ludnice, Koštubnice!!!". Uuu, leb ti jebem.). Narod voli lepu priču, a ovdašnji politikanti im to i daju. Lažnih obećanja ima zemlji teško, a ispuni se nijedno ili nijedno.
Lepo je živeti u zemlji u kojoj prosečan građanin zaboravi šta je juče radio, a da ne pominjem koliko dugo pamti predizborno obećanje onog za kojeg je glasao. Naravno, zaboravi ga još u predizbornoj večeri uz večeru (leb i voda). Nije više bitno ni šta obećavaju naši politikanti koliko je bitno šta rade pred očima utucane, konfuzne i gladne javnosti Srbije. Senzacionalizam i spektakulizam su naša realnost. Oni je koriste kako bi se gorući problemi rešavali iza zavese spetakla. Dok se narod zanima "zvečkom" naša politička "elita" rešava svoju budućnost. Naravno, nije svaka budućnost izvesna. E moj ti.
Ja nisam pisac, ali pišem. Zašto? Da bi čitali Vi, ja i naravno oni. Moji tekstovi su za pojedince totalitarno sranje, koleteralna šteta, pljuvačina bez ideje za rešenjem onoga što pljujem. Za pojedince su moji tekstovi istina izražena u sarkastično-ironičnoj ambalaži. Pojedinci me nazivaju ludakom i nesrećnikom dok sam za druge genijalac bez dlake na jeziku. A ja sam samo jedan od 6 milijardi bolida na planeti Zemlji. Da, bolida jer je dokazano da koristimo jedva 10% mozga. A zamislite koliko % mozga koristi jedan prosečan građanin Srbije. Pitam se ponekada da li uopšte građani Srbije i imaju mozga.
Vežite se dragi moji nenormalni sugrađani jer upravo sledi treći nastavak metamorfoze našeg jebeno kvalitetnog društva.
Predsednik ove divne zemlje je pre par nedelja "kidao" šampanjac na stadionu u znak pobede Srbije nad zemljom koja je nekada bila daleko iza nas, a danas se zalaže za naš ulazak u EU. Snimili tu pijanku neki tamo i eto ti ga na. Predsednik, Gospođa ministarka i neki gradski glavešina završili na sudu. Parada za medije. Dok se oni proseravaju na Tv građani koji su tog dana imali zakazana ročišta ili šta već popasli su travu ispred opštinskog suda. Kenja Boris kako on ne pije, a postoji snimak sa You Tube gde se olešio od alkohola sa svojim kumom, Gospođom ministarkom obmane i odbrane. ( http://www.youtube.com/watch?v=SDC6K8HsfKM ). E moj ti. Možeš da ložiš ovu naciju jer je informatički nepismena. 82% populacije nema računar, a od onih koji ga imaju 50% ne zna da pristupi "globalnom smeću" tj internetu. Lako je našim politikantima da karaju nepismenu naciju. A i što nebi kad im se može.
I da se vratim na sud. BoTa bi na sudu zbog gutljaja "bez alkoholnog pića" zvanog šampanjac, a Voja se ne pojavi onomad na suđenju za ubistvo premijera Srbije, pokojnog Dr Zorana Đinđića. Sećate li se Veselinova što onomad ugazi onu devojku? Da li se sećate kako se završila ta priča? Ne!!! Baš me čudiš!!!
Ma i ne bitno je. Da smo mi živi i zdravi, a ostali nek pocrkaju. Blago nama ako ovako misli svaki prosečni građanin Srbije. To vam je ono " Nek komšiji crkne krava dok je moja živa, luda i zdrava."

Ukinuše vize Evropejci i hvala im. Sad nećeno putovati negde jer nam netrebaju vize. Plate su nam taman tolike da dva puta mesečno otputujemo do Pančeva u Metro i to sa metroom završenim do pola. I to je extra ukoliko možete. Mnogi jedva odputuju do obližnje prodavnice. Znate, pojedinci su prestali da putuju i do posla. Mnogi nekada nisu ni putovali do posla. Pred svake izbore pominju neka nova radna mesta. Na kraju sam shvatio. Njihovim izborom na izborima oni i njihovi puleni dobijaju nova radna mesta. To je to. Ostali ostaju nezaposleni do narednih izbora. Baš je juče Dijana mahala nekom budžom. Kaže da je razvojna. Jeste da taj budža kasni mesec dana i da nije baš ponajbolji ali se ona nada da će ga poslanici primiti svi do jednog i tako shvatiti da je baš taj budža jako dobar za njih, a time i za građane Srbije. Kad usvoje tog budžu kreću da nas budžaju.
Eto, baš taj budža sadrži i mere kojom se naš narod bori protiv klimatskih promena, tačnije protiv globalnog zagrevanja. Mi ćemo kao doprinos toj borbi zamrznuti plate i penzije i čekati globalno zagrevanje da ih odmrzne. Ako pojedincima bas bude hladno tu su kvarcne pećke. Naravno, tu je i solidarnost izražena kroz solidarni porez na sve extremno velike zarade tačnije one preko 40 000 dinara. A poskupljenja? Bože, pa naravno. Ništa bez poskupljenja. Tako nam je npr. onaj fini čovek, član Demokratske stranke i bivši zamenik direktora TENT (Termo elektrane Nikola Tesla) obećao poskupljenje struje. Od zimskog raspusta, tačnije 1. Jaguara., struja će biti skuplja 10%, a od letnjeg raspusta, tačnije 1. Srpnja, još 10%. Jel to dođe 20% skuplja struja ili ne? Aj sad da ve vidim intelektualci.

Narodna kuhinja sve popularnija u Srba. Izgleda da ovi iz "Crvenog krsta" jako dobro kuvaju. Čak i Veran Matić klopao u Narodnoj kuhinji i kaže da je hrana identična onoj koju on jede. Divan neki čovek. Videli ljudi koliko gladnih ima u "dolini gladnih" i nazvali sebe donatorima. Još da se okupe muzičari pa da naprave hit "BG for Kragujevac". Da je Michael Jackson kojim slučajem još živ pa da ga zamolimo da nam pomogne oko ovog hita, ali ovako dovoljan će biti i naravno Džej. Baš bi bilo divno gledati kako naše javne ličnosti dodaju brašno, krompir i mleko u prahu gladnima u Kragujevcu dok u pozadini ide pesma "Bg for Kragujevac". We are the world. We are the children. E moj ti.

Onaj Jugoslav i Milkoca su mi malo mutni. Kao rovarimo po sistemu a sistemska smo televizija. Veran samo što ne uđe u bulju Borisu, al zato voli da kara Voju. Eto, baš udariše na slavnog i proslavljenog ... DULE SAVIĆ!!! Kažu da u UO pojedinih sportskih klubova (mmmm npr. Crvena Zvezda) sede kriminalci. Kažu da će to da prikažu i u Insajderu na B92.Kao ima njih 19 do 20. Kažu da im je sumljiv i onaj ... DULE SAVIĆ!!!. Ja im ništa ne verujem. To su divni ljudi. Jeste da je Jugoslav ispreskakao ... DULE SAVIĆ!!!, ali ni ovaj nije bio za bacanje. Izjebo se samo što je rekao kome će Joca Amsterdam da bude kum. To mu nije trebalo, al dobro. Ono što me svakako fasciniralo jeste da DULE SAVIĆ!!! mnogo toga zna, a neće da kaže i da se do jaja razume u politiku, nauku i sport. On bi čak "agresivnije insistirao" na rešavanje problema Kosova i jebo kevu Borki Pavićević, Nataši Kandić, Biljani Kovačević Vućo i Sonji Biserko (bolje da sam napisao samo "4 DAME") ali i streljao one koji su uveli "civilnu vojsku". E moj ti.

Voždovac. Mesto u bližoj okolini Beograda veličine Budve i brojem stanovnika znatno većim od broja stanovnika Crne Gore. Baš se na tom divnom mestu po treći put sučeljavaju političke organizacije Srbije u odbrani demokratije u Srbiji. Voždovac je probni balon koji nikako da probiju. Znate, ponosan sam na građane Vođdovca i da su pametni pa da opet zajebu izbore. Joj kako bi to bilo dobro. Verujte da razumem građane Vođdovca. Onoliko gluposti iznetih u izbornim kampanjama, onoliko lupetaranja politikanata Srbije, onoliki populizam i politikanstvo...ono je van svake pameti. Ko bi normalan poverovao u sva ta sranja. A najlepše je bilo videti "kralja iz Jagodine" kako se bori za Vožovac. Oće čovek da Voždovac bude kao Jagodina. E moj ti.

Dragi moji nenormalni prijatelji, hteli mi to da priznamo ili ne, svet oko nas "postaje bolji". Obama je dobio Nobela za Mir i poslao još 30 000 američkih marinaca u Rat u Avganistan. Naravno u cilju odbrane mira. Svaka čast Obami.
U Hagu su svi osim Mladić, a njega jedino i taže. Dok sud odlučuje o legitimitetu i legalnosti odluke "Šačice" kosovskih Albanaca da proglase Kosovo državom, mi dobismo statut Vojvodine i njen glavni grad Novi Sad. Vojvodina ima i svoju Akademiju, kao i mi SANU. To je lepo. Kažu da je to put do ocepljenja Vojvodine. Kažu da je sve to u cilju regionalizacije. Jel to znači da više nismo ni "Srbija i Fruška Gora"?