5.30.2010

Sinhronizovano, a opet moderno


Interesantno je kako naš narod dobro podnosi svaki oblik "jebačine". Prosto je neverovatno da više i ne reaguje kada ga "trpaju". Poslednje što je potkerpilo ovu moju odavno izrečenu konstataciju jeste noćno čekanje građana metropole da dobiju "broj" s kojim će imati mogućnost da predaju unapred plaćenu papirologiju kako bi dobili "prestižni dokument" ili ti pasoš jedne od slobodarskih država u svetu (ne mislim na Iran, već na Srbiju). S tim pasošem će mladima koji napuštaju "zemlju mogućnosti" u potrazi za "kruhom" biti znatno teže da obrišu bulju obzirom da poseduje jednu plastičnu, very čvrstu, stranicu.

Za razliku od moje žene, ja sam imao sreću sa vađenjem "prestižnog dokumenta". Imao sam vezu, bolje rečeno. Tada sam mogao i njoj da sredim, ali ona tada nije 'tela. Nekoliko meseci kasnije, kada je 'tela, "potegao" sam istu vezu ali sam dobio "neženjen" odgovor. Ivica (to je onaj iz afere "Kofer") je uveo strogoću. Nije bilo šanse da idem preko onih "organa" preko kojih sam išao onomad, u "jaguaru" ili februaru, ne se sećam. Cimnuo sam, kao i svaki Srbin, par ortaka iz izvršne vlasti, ali pomoći nije bilo. Neko od nas dvoje, žena ili ja, morali smo da idemo u prve redove. Još u doba "onoga pod lipom" negde u Požarevcu, sebi sam rekao da neću čekati u redu ama baš nizašta. Niti mleko, niti ulje, a Boga mi, niti pasoš. Naravno, kao i svaki domaćin u Srbiji koji poštuje rodnu jednakost rekoh ženi da ona ide da čeka red obzirom da se radi o njenom "prestižnom dokumentu". I bi tako. Moja žena, a i moja snajka, jedne lepe, vedre noći punoga meseca, negde oko 2:00 am po srednjeevropskom vremenu, krenuše u "izazov". Kasnije mi rekoše da im je bilo veoma zabavno. Čekale su do pola osam i dobile broj. Nekoliko sati kasnije otišli smo do MUP-a da predamo unapred plaćenu papirologiju. Tamo su moja snajka i moja žena videle neke "ličnosti" koje nisu videle u redu te lepe, vedre noći punoga meseca. I naravno, te ličnosti nisu imale ni broj. Znao sam u čemu je caka. Pitao sam se samo koliko je tiju ličnosti bila jaka "vezica", odnosno, "koliko je slaba bila moja vezica". Došao sam do zaključka da moja veza nije bila slaba, već savesna te da je poslušala naredbu Ivice Dačića ( opet onaj iz afere "Kofer") za razliku od onih koji to nisu želeli da učine. To mogu biti koalicioni drugari ali i oni izvan koalicije npr. naprednjaci i narodnjaci. Ne želim da Vam pišem o tome kako se prema nama odnosila šalterka ili ti "Mica ubica" obzirom da je to Mićko super odradio u "Nacionalnom parku Srbija". Rekoše nam da dođemo za tri nedelje te da ćemo morati ponovo da čekamo u redu za izdavanje "prestižnog dokumenta". Crkoh od smejanja. Ja čekati neću.
Kada sam došao kući, otvorio sam fiJoku svog radnog stola, uzeo svoj "prestižni dokument" i čvrsto ga pribio uz grudi. Bilo mi je toplo oko srca. Par sekundi provedenih u tom položaju nagnalo me da po prvi put pogledam kakav je ovaj izuzetan, proevropski dokumenat, iznutra. Jebem ti lebac, kad' se nisam šlogir'o. Pet godina. Jebenih pet godina važi ono govno od "prestižnog dokumenta". To znači da za pet godina opet ide keš opštini i keš MUP-u. Sinhronizovana akcija naše nesinhronizovane vlasti. Ima sve da izmisle samo da bi Vam uzeli dinar. Da ne pominjem čipovane lične karte. To je tek priča za "oskara". Kada sam čuo da se mogu očitati samo u MUP-u, dobro se nisam savio od smeha. Ma tačno smo za Evropu sa sve čipovanim ličnim kartama i "prestižnim dokumentom" kojim se znatno teže briše bulja.

I za kraj još nešto šti i nema veze sa celom pričom. Pročitah jedan comment na svom blogu. Kaže čo'ek kako je sloboda izražavanja jedno, a stil i rečnik sasvim drugo. Ah, šta reći osim "Hvala prijatelju što si me prosvetlio. Tvoja misao me spičila pravo u potiljak i proširila vidike." Šta bih ja da nema takvih. Naravno, ne se opterećavam niti uzbuđavam jer kao što reče moja tetka "Sve je sranje osim pišanje, a i to je sranje kada pišaš uz vetar, pa ti sad vidi."

by Chile

5.28.2010

Kolači i ukrštenica


Mogao bih ja svašta da Vam napišem, ali me ovo mesto ograničava. Nekako nas od samog rođenja ograničavaju. Te ne možeš ovo. Te ne možeš ono. Onda „porastemo“ i shvatimo da su „stege“ sve jače i jače, a mi sve neslobodniji. Kako smešno zvući rečenica „pravo na slobodu govora“. Baš ovde, u našoj zemlji, uskraćena nam je sloboda govora. Možda mislite da možete sve da kažete, ali verujte, živite u velikoj zabludi. Uskratili su nam slobodu govora, onako perfidno, na kvarnjaka. Mnogi od nas počeli su da pišu. Ja nisam pisac, ali volim da pišem. Naše textove, neki fini ljudi, objavljivali su u onim ne režimskim novinama. Nije dugo potrajalo. Ukinuli su nam novine. Nije mogao da nam se čuje glas. Nije moglo da nam se vidi „slovo“. Mnogi od nas, mislioci, sklonili su se na „đubrište“. Ovde, na globalnom đubrištu, ne mogu nam ništa. Bar ne za sada. No, ko zna, možda se i nama desi ono što se desilo „google“ u Kini. Znate, ipak mi živimo u zemlji mogućnosti, zemlji gde je sve moguće.

Kažu da je lako pisati. Možda bih se i složio sa tom konstataciom. Da mi je neko pre samo par godina pričao kako ću postati kolumnista i bloger, te napisati sve ono što sam do sada napisao, ja bih se „savio“ od smeha. Ipak, desilo se baš to s tom razlikom što se danas mnogi „savijaju“ od smeha čitajući moje textove. Šta se ustvari desilo? Kada Vam „zabrane“ da govorite, Vi pišite. Niko Vam ne može oduzeti slobodu. Ona je samo Vaša i samo je sami sebi možete oduzeti. Ako već ne možete da kažete svoju misao, Vi je napišite i objavite. Internet pruža mogućnosti o kojima niste ni sanjali. Neka se pročita Vaša misao. Nazivaju me „destruktivnim misliocem 22. veka“ samo zato što sam realan, sarkastičan i napišem ono što mislim. Ako mislite da mi smeta takav epitet onda ste u zabludi. Mislim da svako treba biti svestan sebe i svojih mogućnosti i uvek težiti višem i većem. Nekada i sam put do cilja može Vas odvesti na predivna mesta gde će te upoznati predivne ljude. Učili su me da je sve u meni i do mene. Rekli su mi da će me na mom putu „udarati“ i „pljuvati“ ali da moram da nastavim napred. Rekli su mi da se ne mešam sa „mekinjama“ kako me ne bi pojele „svinje“. Učili su me da je „solidarnost“ vrlina, a ne mana. „Ne laži i ne kradi“, govorili su mi. Mnogo toga sam naučio do trenutka kada su mi roditelji rekli „Idi sine. Traži svoje mesto pod suncem.“. Ono što me zateklo pod suncem nije bilo ono što sam očekivao. Nije čak bilo ni „sunca“. Hladan neki svet. Zao i zavidan. Glup i neemancipovan. Seljačenje. Hodao sam i učio u hodu. Šuškalo se da svet oko mene mora da se menja. Diktator mora da padne. Moramo pružiti „otpor“. Dali su mi zviždaljku. Zviždali smo i lupali i na kraju smo pobedili. Bila je to slatka pobeda, ali ne i konačna. Moramo se popeti više i uzeti veće. Došao je oktobar, a sa njim i bager. Opet smo pobedili ili smo samo verovali u pobedu. Menjali smo stvari. Verovali u ideju i kao pčele, marljivo radili. Onda su stigli „trutovi“. Vratile su se i „ose“,a za njima i „stršljeni“. Nastao je grabež. Neki od nas su otišli, a oni koji su ostali su se ili „utopili“ u „novi poredak“ ili povukli u svoje male i skromne svetove čekajući novo doba i novog lidera. Mnogi su upali u apatiju. Otpočelo je vreme tihe stagnacije u pokretu. Što su više menjali to je više bilo isto. Posmatrati sve to, a ne komentarisati bilo je žalosno. Počeli smo da pišemo.

Da li sam razočaran u ono što danas vidim oko sebe? Jesam. Mislio sam, a i dalje mislim da možemo kao narod mnogo više. Potrebno je malo snage i mnogo volje da sve krene na bolje (vidi rime niotkuda). Nije poenta u tome da gledamo budalu i druge oko njega koje na sav glas uzvikuju kako je ta budala suvi genije. Isto tako, nije poenta da u gradskom prevozu ustanemo starijoj gospođi onda kada nas ona zamoli da to učinimo, već da ustanemo onda kada je ugledamo. Dvorišta dečijih obdaništa i škola ne predstavljaju „toalet kućnih ljubimaca“ niti „kantu za otpatke“, već mesto gde se igraju i druže naši mališani. O mnogo čemu razmišljam svakodnevno krećući se ulicama svog belog grada sivog srca, posmatrajući ljude u sporom hodu. Pomislim, kad kad, da smo stoka, društvo koje karakterišu pojedinačne frustracije i socijalne patologije. A opet, sitnica me iznenadi i ukaže na to da ipak postoji nada. Mislim ... „Mnogo ti misliš, al' sve pogrešno!“.

Sloboda govora pretočila se u slobodu pisanja. Koliko toliko ste doznali o meni čitajući ovaj text. Potražite me na „đubrištu“. Biću tamo. I zanjte, nije mi cilj bio promovisanje sebe kroz lični marketing. Naravno, na Vama je da mislite šta hoćete, međutim šta god da pomislite, mene to posebno ne zanima, jer ja sam ipak samo jedan od „destruktivnih mislilaca 22. veka“ i kao takav želim samo jedno...SLOBODU!!! Čitamo se!


5.24.2010

Prodam Maxi pa u'vatim Taxi pa...kidavela.


Gledajući našega La presidente, čovek bi pomislio da je intelektualac, a on, mučenik, ne zna gde je šupalj i gde udara. Ustvari, kada malo bolje razmislim, to je samo optička varka. On veoma dobro zna "šta" i "kako", ali voli da izgleda šašavo jer ga tada leđa ne bole. Znate, mnogo misli naš La presidente, al' sve pogrešno. Nakon šepurenja i čavrljanja na Kipru, gde je onomad pre nekoliko leta gospodnjih bio i naš ministar De La Mlađa (kako bi doznao "gde je naš deo"), La presidente se vraća u svoju domovinu i pokreće izuzetno važno pitanje od velikog, ogromnog značaja za privredu Srbije. "Hoću svoj deo! Nećete da me prevarite!" Baš ovako zvuči senzacionalizam napravljen oko "buve" koju je iz svoje male ali slatke "industrije" pustila ekipa Ala Šaper.

Pre mnogo, mnogo godina nekoliko ortaka se dogovorilo da kupi Srbiju. Imali su izuzetan plan, ali šanse za tako nešto nije bilo sve dok se nije pojavio on, Slobodan Milošević. Primenjujući poznate metode masovnog pljačkanja naroda od strane države, Milošević stvara dve velike banke. Vlasnici tih banaka bili su slavni i danas veoma "nepoznati", Jezda i Dafina. Istovremeno počinju sukobi na teritoriji bivše SFRJ koji povoljno utiču na pljačkanje napaćenog, naivnog, ali i glupog naroda. Novac se skuplja i zbog spoljnjeg zida sankcija taloži i povremeno upotrebljava (mi vama puške, a vi nama "čorbu" i "cigar"). Padom režima "onoga pod lipom" stvaraju se uslovi za otpočinjanje "biznisa". Odjednom se, i ako su sve vreme tu sa nama, pojavljuju "veliki magovi". Rtaći iz kićbloa; Miško, Beko, Drakula, Peca MPC i mnogi drugi (viđu ovo http://zeljkopavicevic.blogspot.com/2009/10/ono-sto-sledi-u-nastavku-ove-beleske-je.html). I ako je bio u Hagu, a kasnije prebačen u Požarevac, Milošević nije odlazio sa ovih prostora. Duhom je bio prisutan. Novcem je bio prisutan. Potomstvo mu je u neposrednoj blizini, u"majci Rusiji", dok smo mi u "kurcu". Novi biznismeni koje krase osobije kao što su investiciona kratkovidost i brokerski mentalitet, polako ali sigurno kupuju Srbiju. Svako ko im se na tom putu masovnog bogaćenja preprečio, bio je elegantno eliminisan. Poslednja je bila Borka Vučić, jedina stradala u saobraćajnoj nesreći dok su ostali malo "ogrebani". Najznačajniji igrači na ovim prostorima postaju Hemslade Trading Limited, MPC, East Point, ali i MK Komerc, Farmakom, Pink i mnogi drugi (nadam se da se neće naljutiti što ih nisam naveo). Naravno, vredi pomenuti i BK imperiju koja je prva stradala, kao i C market, ali to nije tema ovog texta. Dakle, do expanzije "biznisa" dolazi nakon ubistva premijera, tačnije u periodu kohabitacije "Truta" i La presidente. Svi sve znaju, a neznaju ništa.

Danas kada se ubrzano krećemo prema Evro Uniji koja se polako "raspada" postajemo svesni onoga što su mnogi s kraja prošlog milenijuma govorili "Dok mi uđemo u EU ona će se raspasti". Eto šale niotkuda. Kakva ironija. Stiče se utisak da La presidente dobija ideju. Izgleda mu polako dolazi iz dupeta u glavu ili ovi iz "razvijenih ekonomskih zajednica" tako jako guraju da bol postaje nepodnošljiv iako je na početku bio "sladak". Ko to 'oće da proda Maxi? Nije se digla prašina oko ovog pitanja. Ne. Ne. Frka se digla oko pitanja gde će da "legne" keš od prodaje ovog kompleksa Delta Holdinga, firmice u okviru Hemslade Trading Limited, ofšor kompanije sa Kipra. Srbija u krizi, a pare na Kipru. E pa neće da može dok je La presidente tu di ga je. Citiram "režimski medij" B92 koji kad kad zna da bude i nerežimski kako se ne bi provalilo da je režimski. "Pregovori o prodaji trgovinskog lanca “Maksi“, po svemu sudeći, podstakli su Borisa Tadića da dva puta u tri dana pozove privrednike na ekonomski patriotizam i upozori na moralni i ekonomski problem kada se firme koje posluju u Srbiji prodaju preko of šor kompanija i tako ne plate porez na dobit u zemlji.". Eteti ga na! Žvaka za ludaka. I dok oni koji su do sada "vladali" na račun Miška i "onog malog iz Moskve" senzacionalno plasiraju pompezne vesti zaluđujući odavno lude široke narodne mase, ona druga strana ili ti "finansijeri" gledaju kako da nakon prodaje lanca "Maxi" u'vate taxi i kidnu na odmor dok se prašina ne slegne. Ima ovde još dosta toga da se proda.

Naravno, da se ne lažemo, ja bih voleo da se Delta "ospe" i po cenu da im se džepovi dobro napune, ali bih istovremeno voleo da neko ovoj bagri na vlasti "savije kičmu" kao im više ovako sjajne ideje ne bi padale na pamet. Ovo je moje skromno, naravno, destruktivno mišljenje u čijoj je senci, predpostavljam da mislite, nalazi neka teorija zavere. Ah, šta reći osim "Bilo mi je drago što sam bio sa vama. Ja sada idem, a vi se jebite.".

by Chile

(će bude nastavljen)

5.11.2010

Zgrada gori,a ja mislim komšija raspalio roštilj


Sinoć su mi se desile dve divne stvari. Na svom ličnom primeru sebi sam dokazao ono što sam odavno prepoznao, a po svemu sudeći i prihvatio kao mantru tranzicionog doba u Srbiji. Kolko smo utonuli u svakodnevni provincionalizam i postali retrogeno društvo bez imalo svesti govore svakodnevna dešavanja u našim malim i sve jadnijim životima. Možda imate ok posao, redovnu platu, gajbu, kola, ali sigurno je da živimo kao stoka u ovom velikom gradu punom malograđanštine. Što je najgore, ništa ne činimo da promenimo stvari oko nas jer su nas "one" uveliko promenile, a da toga, na žalost, nismo ni svesni. Tek po neki događaj nas prizove pameti taman toliko da shvatimo da smo deo svakodnevne kolotečine bez obzira što sebe ubeđujemo da nije tako.

Moji su izašli vani da se malo prošetaju i usput zaglavili kod suprugine dobre prijateljice Tanje na "nessovaču". Ja sam malo prilegao, što obično ne radim. Omaklo mi se ovoga puta. Ipak nisam želeo da gubim vreme tako da sam skočio na noge lagane i guzicu transportovao u fotelju pored računara. Pustio sam film. Dok sam gledao "Land of the Lost", sranje od filma u kojem je, možda, najbolja scena kada Will Ferrell i njegov pajtos kraj providne, kristalne piramide pevaju persmu "Belive" od Cher, osetih miris paljevine. Najpre sam pomislio da mi se upalio računar. Nije. Možda sam ostavio nešto na ringli i zaboravio s iste skloniti. Nisam. Znam šta je. Komšija je ponovo raspalio rištilj u dvorištu ispred zgrade. Mašala. Uskoro će mast da "pršće" s krmenadli i miris izgorelog mesa proširiće se celim kvartom. Ih, kad nagrnu domaće životinje svih vrsta. Ništa mi drugo nije palo na pamet osim da zatvorim prozore što sam i učinio. Nastavio sam da gledam film.
Baš kada je počela da se "odmotava" završna špica začuo sam neko lupanje na vratima i znao sam odmah da je to Koka, moj sin. Potrčao sam prema vratima. Naravno da je bio on. Supruga je na ulazu u zgradu razgovarala sa komšinicom Milenom. Sigurno je opet neka "pompezna" tema kakvu obično Milena zna da pokrene. Ono što me malo zbunilo jeste užasan smrad dima koji je dolazio iz hodnika i primoravao na zatvaranje vrata bez obzira što je ono što sam načuo u komšijskom razgovoru imalo dimenziju "interesantne" materije. Nekoliko minuta kasnije u stan ulazi moja supruga vidno zbunjena. "Ti nisi ništa osetio?" - kao iz topa "sevnulo" je pitanje. "Ne. Nisam. Ustvari jesam miris dima. Predpostavljam da je "komšo" opet raspalio roštilj." Uh, kakav zajeb. Nije komšija raspalio roštilj, već je u stanu ispod mene bio izbio požar. Umalo čovek nije izgoreo u svom stanu. Kako je došlo do požara? Do malo pre moguća žrtva nije znala da objasni. Da li je zvao nekoga? Vatrogasce? Policiju? Naravno da nije. Ovo je bila prva "divna" stvar za veče koje je tek počinjalo dok se vazduhom širio miris paljevine.
Znate, malo sam se usr'o. Ne zbog sebe, već zbog deteta. Pitao sam se šta bi se desilo da kojim slučajem opet bukne neka vatrica u kasnim noćnim ili ranim jutarnjim satima. (Kolibri - "Moja mašta. Moja mašta. Smišlja svašta."). Uzeo sam telefon u ruke i bez obzira što je požar bio saniran, pozvao sam "vatrogasnu brigadu Beograda". 94. Javio mi se prijatan ženski glas. Sve sam joj objasnio u nekih 11 minuta razgovora. Razgovor, koji se više svodio na moj monolog prekidan kratkim, ali jasnim pitanjima, okončan je rečcom "Sačekajte.". Nakon 60 sekundi zamolila me je da "okrenem" policiju, ispričam sve ono što sam ispričao i njoj i zamolim ih da oni izvrše uviđaj te ukoliko procene da ima potrebe za zvanjem vatrogasaca, oni to i učine. Nije mi bilo teško. "Okrenuo" sam 92. Beogradska policija i opet fin ženski glas. Pričam ponovo istu priču, malo pre ispričanu finom ženskom glasu koji se javio na broj 94. "Sačekajte. Prebaciću vas." Na drugoj strani "žice" sada mi se javlja, relativno grub, muški glas. Ponovo ista priča. Policajac me saslušao i konstatovao da mu nije baš najjasnije zbog čega su vatrogasci dali takav predlog kakav sam mu preneo, ali je ipak bio voljan da mi izađe u susret i pošalje ekipu na teren. Ostavio sam mu svoje lične podatke.
Za sve to vreme, komšija je iznosio svoj izgoreli nameštaj iz stana. Pre toga ga je "cepao" sekiricom jer je lupanje odzvanjalo hodnikom obzirom da su mu vrata njegovog stana bila otvorena radi provetravanja. Naravno, njemu nije palo na pamet da pozove 94 ili 92. Čak šta više, kasnije sam saznao, on je to odbijao da učini ljuteći se na komšinicu Milenu što ga pritiska na isto.
Ponoć. Panduri nisu dolazili da "snime" situaciju. Jebe se njima za situaciju na terenu. Ovo je bila druga "divna" stvar koja mi se dogodila u kasnim večernjim satima dok se vazduhom širio miris paljevine. Tišinu kasnih sati remetio je po neki udarac sekirice. Spremio sam se za krevet i leg'o da spavam. Ležući na leđima, širom otvorenih očiju, pomislih kako to da mi je logičnije bilo da na miris dima odreagujem konstatacijom da komšija "raspaljuje" roštilj umesto da pomislim da možda negde u zgradi nije izbio požar. Izgleda mi je roštiljanje po dvorištu i terasama zgrade postalo toliko normalno da isključuje mogućnost bilo kakve predpostavke da miris dima koji se širi možda dolazi baš od požara u mojoj neposrednoj blizini. Kako ću tek da se "cimam" kada dođe sezona paprika u Beograd.

Dva pravila


U životu svakog čoveka postoje dva pravila. Ona nam olakšavaju život i čine ga koliko toliko podnošljivijim. Ova dva pravila nam ne komplikuju život. Teško je zamisliti život bez ovih pravila. Koja su to pravila?
To su prvo pravilo i drugo pravilo. Prvo pravilo je prvo, a drugo pravilo je drugo. Prvo pravilo je prvo iz prostog razloga jer je ispred drugog pravila. Drugo pravilo je iza prvog pravila i kao takvo ne gubi na značaju. U prvom pravilu se nalazi sve ono što nema u drugom, dok drugo pravilo proističe iz prvog pravila. Iz tog razloga obično pribegavamo korišćenju prvog pravila. Drugo pravilo nas upućuje na prvo pravilo zbog čega je tesno povezano sa prvim pravilom. Drugo pravilo zna da izazove i blagi nesporazum tako da u svom sadržaju sadrži reč "Ukoliko ti sve nije najjasnije, ti primeni prvo pravilo". Prvo pravilo ide ispred drugog pravila, dok se drugo pravilo nalazi odmah iza prvog pravila. Nemoguće je primeniti prvo pravilo ukoliko se ne usresredite na drugo pravilo. Isto tako drugo pravilo se ne može primeniti bez primene prvog pravila koje je po značaju odmah ispred drugog pravila. Po svom značaju u našim životima, prvo pravilo se nalazi na prvom mestu, dok se drugo pravilo nalazi na drugom mestu. Prosto je ne moguće zameniti mesta ovim pravilima iako sama po sebi ova pravila mogu menjati mesta obzirom da se prvo pravilo poziva na drugo, a drugo pravilo na prvo. Po svemu sudeći, prvo pravilo omogućava primenu drugog pravila, dok drugo pravilo ostvaruje primenu prvog pravila. Drugo pravilo je uvek drugo, a prvo pravilo uvek prvo.
Istorijski posmatrano, prvo je nastalo prvo pravilo, a zatim, kao drugo, nastalo je drugo pravilo. Prvo pravilo je našlo prvo primenu u životu čoveka i kao takvo prvo pravilo je zauzelo prvo mesto. Primenom prvog pravila stekli su se uslovi za izvođenje drugog pravila i njegovu kasniju primenu.Danas, vekovima kasnije, ova pravila i dalje funkcionišu na isti način, kao prvo i drugo pravilo. Ta pravila su prvo pravilo i drugo pravilo.

by Chile

5.10.2010

NARODNI RASIPNICI

Prokletstvo? Šta li je?
Opet smo sluge slugama svojim.

Promene! - Tako neznatne, male...
Još uvek mi sveže zvuči
Ono pogubno: instrumentarum vocale.

Sovrain? Da li je?
Ili opanak nezasiti, slučajem kojim?

Straha u strahu nema,
Niti ga ikad može biti -
Sve u skladu lažno predstavljenog sistema!

Ubrzo, čak se neće ni kriti,
Zabesediće neko, ili izdati spis:
Živeo princeps legibus solutis!


Karikatura: Ministri
Autor: Dušan Pertičić

5.05.2010

Srbija Lek - Oligaprimit vs. Primiceo.


Nakon povratka iz Minhena sa uspešno obavljene, najpre rutinske, a kasnije veoma komplikovane operacije, naš ministar zdravlja, Tomica Milosavljević, se veoma uspešno oporavlja i planira da se vrati u svoju fotelju. On nema nameru da podnese ostavku na funkciju koju za nas veoma neuspešno, a za sebe veoma uspešno, obavlja punih 9 godna već uporno želi da održi imidž najvećeg političkog šljama na političkoj sceni Srbije. Mislim da je ovo treći, i kao takav, poslednji text koji ću napisati o ovom ološu ne zbog radi toga što mislim da aktuelni ministar neće praviti sranja u narednom periodu ili zbog radi toga što mislim da neće biti kandidat za ministra ispred JUL 17+ nakon sledećih izbora već zbog radi toga što pisanije o ovom gadu od čo'eka meni lično postaje stresna situacija.

Taj obraza nema. Kao svinja, vakcinisao se u Maxiju protiv svinjskog gripa. Pandemija u Srbiji donela je dobar keš ekipi iz Delta Holdinga, a Vladu Srbije ojadila za "sića kintu". Preko Tomice, sestrić Mlađa napunio je džepove najpre ćeri Jovana Mileusnića tj. sestri Milke Forcan, ali i pojedincima u Kući VB Miška ili ti Delta Holdingu. I šta se desilo? Kao i uvek u Srbiji (tome decu učimo od malena), "govno se obesilo". Nit' je ko zinuo, nit' ga ko skinuo. Kompletan tim za pandemiju ostaje da funkcioniše baš kao i sam ministar zdravlja odnosno vlast u Srbiji. Narod baš kao i stoka, pase travu i češe jaja. Šta zna svinja šta je dinja. Ona uzme i krmlja li krmlja.

Pamtim ja Vladu pokojnog premijera Zorana Đinđića. Sećate li se izveštaja koje je štampao? Znate ono kao prvih sto dana reformske vlade? Eeeee, Cvetku to nije palo na pamet da uradi. Ne. Ne. A tek Tomici. Imam utisak da kada bi ih naterali da napišu izveštaj, ovaj ološ od ministra bi zasigurno napisao "Prvih 9 godina rada ministarstva" jer nema nameru taj da silazi s fotelje. Valjda se ugledao na ovog "uštogljenog" i "šaramantnog" sa "ala kuravela" glasom, La presidente. Opa, pa to nešto imaju zajedničko njih dvojica, mislim ja. More, mislim ja, mislim, al' izgleda mi, sve pogrešno.
Sada bi ja trebao ovde da pišem o svim onim sranjima što je napravio naš ministar (pobio onolike ljude po Hitnoj pomoći, hteo da vakciniše bebe, dao dozvolu za rad i kurti i murti, 500 evra porođaj u NF, i mnogo što šta), o komentarima podpredsednice JUL 17+ u "Utisku nedelje" kod Olje Bećković ( uuuu kako je izula Biljana Srbljanović), o govoru Mlađe na "Ujedinjenim regionima" (regioni su postojali samo na papiru i sada su ih na tom istom papiru ujedinili, a govor je bio "do jaja" u stilu "Je, jebala mara bumbara. Bumbar maru natako na...vrbe") ali stvarno ne mogu (nešto od ovoga sam već pisao tako da neću da se ponavljam -pogledaj text "Tomice, ruke ti se osušile" od mene davno napisan text).

Nego, da ja Vama dragi moj narode, reknem šta se meni danas desilo. Sedim ja u jednoj šklopociji od autobusa (za koji mi se uzima od plate) i blenem kroz prozor (ne mogu da gledam ona izmučena lica oko sebe i pubertetlije izgubljene u prostoru i vremenu dok slušaju "All about Diva" sa sluškama u ušima). U jednom trenutku skrenem pogled. Kad eto ti ga na. Lik (ima nekih 6 banki) na dva metra od mene češe sisu. Zadigo košulju baja i drlja li drlja. Vidimu se kompletan stomak, sojke, gaće, ma milina za videti. Pitao sam se samo šta bi baja uradio da ga kojim slučajem zasvrbela bulja. Eto, to mi se danas desilo u gradskom prevozu u kojem, na žalost, više nema građana. I nije to sve. Posmatrao sam "građane" jedno vreme. Ispijeni, umorni, bledi. Rekao bi čovek neka radna nacija ili neki bolesnici. Pomislih kako više izgledaju kao bolesnici, anemični i zapušteni. Nasmejao sam se. Pade mi napamet kako u jednom trenutku upada Tomica u autobus i kaže "Svi vi koji se osećate potišteno i iznevereno, skrhani dvadesetogodišnjom tranzicijom zemlje i društva, mi iz Ministarstva Vam nudimo novi set lekova koji će Vam podići raspoloženje. Od sada samo za Vas, građane i građanke Srbije, Primiceo i Oligaprimit!!!"

By Chile

5.02.2010

Ne se mešam !!!


Baš kad su se ponadali da će im "evropski narodi" aplaudirati za fenomenomenalno započete reforme u pravosuđu, vlasti u Beogradu su ga primile. Da, da. U Beograd je stigao mail Žozea Manuela Baroza. Kontroverze o reformi pravosuđa u Srbiji, a posebno dela koji se tiče opšteg izbora sudija i tužilaca, ne prestaju, već dobijaju na značaju. Žoze Manuel Baroz "ujeba" ih skroz. Vlasti u Beogradu su odreagovale dostojanstveno kao i uvek kad ih provale. Tako npr. Rile, javnosti poznat kao Boško Ristić, član DS-a i Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca i... (da ne nabrajam više), ovo pismo je nazvao prepiskom lične prirode između Žozea i tamo neke Boljevićke. Pomislih na prečac da je ovaj Žoze opasan neki švaler kad se dopisuje sa Draganicom, predsednicom Društva sudija Srbije. S druge strane, La presidente, nije 'teo da se meša ni kao predsednik na Srbiju niti kao predsednik na Demokratsku Strankiu koja sprovodi ovako "fine" reforme.
Ove reforme su posebno bile "fine" za braću visokog funkcionera DS-a, nekadašnje kafe kuvarice, Jelene Trivan. Ovim reformama njena braća su napredovala u karijeri tako da je Milan Marković izabran za sudiju Ustavnog suda Srbije, a Predrag reizabran za sudiju Opštinskog suda u Kragujevcu. I naravno, sve ovo nema veze sa sukobom interesa niti partijskom lojalnošću već sa prirodnim putem napredovanja u karijeri. Ma da. Šio mi ga Đura. Reagovala je i opozicija, Velja, Toma i Voja. Opleli su Jecu koja je brže bolje, svesna svojih jezičkih i intelektualnih mogućnosti, zatražila pomoć svojih koalicionih partnera ali i drugara iz DS-a. "Sad ste našli da je napadate kad se svim sredstvima bori i glasno suprotstavlja napadima na pravosuđe, u trenutku kada se vodi najžešća mukotrpna (trpaju gde god stignu) borba protiv mafije i organizovanog "državnog" kriminala, zbog čega je i sama, drugarica Jeca, stalno izložena pretnjama baš kao i La presidente na facebooku." Mislim, stvarno nema smisla. I kučići je, bre, napadaju da je izedu, a sad i ovi što oće izbore. E nećete izbore, a nećete ni da se mešate u pravosuđe. Niko nesme niušta da se meša. Ako La presidente ne se meša u ovo, šta ima da se mešaju ova trojica? Šta se, more, i ovaj Žoze Bize meša koj moj? Utripovo se. Čiju će braću mi ovde da postavimo za sudije nji se ne tiče. Jel tako? Tako! I onako te sudije neće da sude njima već nego nama. A ko su to "nama"?
I Draganica, predsednica Društva sudija Srbije, nije mogla da se iskulira već je i ona oplela Trivanovu. Međutim ni njoj nisu ostali dužni "drugari" iz DS-a. "Da si manje pričala možda bi i tebe izabrali. Kevo mlogo njaške. Ćešbi "ubivena"." Dakle, ko god je ovaj spektakl nazvao "sukobom interesa", "nameštaljkom" ili "lepi, mojne toliko da apate" je nazvan "državnim neprijateljem" i "saboterom borbe protivu organiziranog li kriminala u ..., a da Srbiji.". Još samo da uvedu Putinovu metodu "Kad se roka, roka se tako da nema svedoka." pa Bog da nas vidi.
U svakom slučaju, daj da sačekamo još malo. Možda se i umeša La presidente kada prestanu da pucaju ovi snajperisti s facebooka i situLacija postane opet pogodna za umešavanje.
Negde u predcedništvu Srbije odzvanja polu sexy, ali besan, glas: "Jeli bre, ko vi je rekno da mećete nos tamo de vi nije mesto? Zovi mi onog Šapera da ga ja pitam kako je mogao da kaže da neću da mećam nos kad zna da ga mećem de stignem. Saću da mu tiiiit mamicu u tiiiit. Ja ovo da propustim? Nema šanse!"

By Chile