7.21.2010

Bitka Titana (Clash Of The Titans)


Dobro veče poštovani čitaoci. Razlog zbog kojeg Vam se obraćam ovako kako Vam se obraćam jeste taj što i nakon 10 godina druge po redu tranzicije, Srbiji još uvek nije svanulo. I ako iz Vlade javljaju da smo izašli iz recesije, te da kriza jenjava, na pomolu je nova kriza izazvana potresima u imperiji Delta. Da li Srbiji predstoji privredni rast ili ekonomsko-moralni pad pokazaće vreme ispred nas. Ja sam pesimista. Zašto? Zato jer mi se može!
Kao i obično, kako to biva u doba letnjih raspusta i godišnjih odmora, koncentracija konfuzne i poluizgubljene nacije je jako slaba, tačnije nešto slabija nego obično. Iz tog razloga ovo vreme je pogodno za plasiranje „bitnih informacija“ u etar i započinjanje, ali i okončanje velikih sporova. Naravno, „spektakli“ se obično dešavaju i u vreme velikih sahrana, praznika i senzacionalnih događaja. Eto na primer, Luka Beograd je „otplovila“ u danima žalosti za nekadašnjim srbijanskim patrijarhom, gospodinom Pavlom. Tolika se prašina podigla onomad oko Đilasa i Randžića da se gora tresla i „trt“.
No, vratimo se u sadašnjost jer iz prošlosti, mi Srbi, nikada ništa nismo naučili pa je svako podsećanje na dešavanja iz perioda iza nas potpuno gubljenje vremena ali i tonera.
I dok se ministar zdravlja, zajedno sa grupom koalicionih glasila, domaćoj javnosti izvinjava zbog neurotičnih nastupa u medijima (a ne zbog sranja koja pravi u proteklih devet godina), dok Toma i Alex utabavaju put evropskih integracija Srbije u evropskom Briselu (kao što su onomad utabavali put Velike Srbije zajedno sa Vojvodom od Haga) i dok se Bota i Muta Cvetko šepure u prisustvu socijal-demokrate iz Hrvatske, dragog mi Josipovića, u „Maxiju“ je velika gužva (Deltići se bore za svoj deo). Tačnije, na pomolu je nova afera ili spektakl. Večeras nećemo pričati o malim-velikim ribama koje sam spletom okolnosti gore napomenuo, već o Titanima. Titanik je potonuo, a imperija Delta polako, kako to obično biva sa imperijama, puca po svim šavovima. (Titanik ima ili nema veze sa Titanima? Kako se kaže Hag ili Had?)
Sukob „Žene zmaja“, kako ja obično znam da nazovem g-đu Forcan, i „ribice“ iz HTL-a počeo je pre nekoliko meseci, međutim kulminaciju je doživeo pre nekoliko nedelja. Odlazak Milke Forcan iz Delta Holdinga označio je novu epohu u „razvoju“ imperije biznismena brokerskog mentaliteta poznatih po investicionoj kratkovidosti i „kulturnoj“ otimačini. Naravno, svi Vi koji pratite moje pisanje znate koliko ja „gotivim“ imperijaliste i feudalce iz vrha Delte i koliko o njima imam „visočije“ mišljenje. Međutim, isto tako znate i da nisam od onih koji od drveta ne vide šumu. Javnosti u Srbiji su, koliko god ona bila zbunjena, poznata prepucavanja vlastodržaca i bizmismena. S početka 2005. godine dok se „Srbiji žurilo“, Čedini liberali su „opleli“ po Mišku i njegovim pulenima. Sve je to trajalo do trenutka kada je Beko sa drugarima uzeo u svoje ruke „finansiranje“ ovog lika i njegove stranke. „Lajanje na zvezde“ je prestalo preko noći. Naravno, ne treba se zaboraviti ni „preterana aktivnos“ aktivista i lidera iz grupe u kojoj je svima 17+ i manje. Malo su se „kurobecali“ i oni iz Pokreta Solidarnost sa flajerom „Ko je gazda Srbije?“, a onda je na red došao i Big Cane from Geneve. Udari Cane, ali udarac na daljinu i nije neki udarac. Malo posle njega javio se brzi jebač i spori govornik, La presidente na Srbija, svojim poznatim monologom o ekonomskom patriotizmu i lokalnom monopolizmu (nešto u stilu „ako neko treba da Vas krade onda smo to mi, a ne Kiprani). Udarci nanešeni Mišku, ali i „rtaćima iz kićbloa“,nanešeni u periodu od do bili su taman toliko jaki da „žena zmaj“ digne sidro i pokaže „prstenac“. Znate, nemam ja nameru da „falim“ Milku Forcan jer ono što je ta žena uradila dovoljno govori o njoj i njenom uspehu, ali, da budem jasan, ni Milošević ne bi pao da nije bilo legionara, Baneta (ko je Bane Ivković?) i Neubojše Glavnokomandujućeg VS. Porediti Forcanovu sa ovim „polu mentolima“ je više nego neukusno, ali jbg. Dakle, iako Mileusniće vezuju čvrste veze u Delti, a pored činjenice da je „gazda Jovan“ bio jedan od ključnih igrača Srbijanske privrede u komori za vreme Slobodana pod lipom, Forcanova je rešila da napusti priču i traži svoj deo jer neće da je prevare. Pošto su joj Deltići najpre poželeli sve najlepše u daljem radu i karijeri, Milki je ubrzo stigla i „čestitka“ i to preko Ministarstva pravde, ali i Kurira. Izvinjavam se što ću malo odstupiti od problematike, ali moram da je zakačim. G-đa ministarka na vladavinu prava je kao i većina ministara u Vladi, „žena sa vizijom“ i Pink televizijom i kao takva veoma, veoma kompetentna za razne aktivnosti. Rezultati njenog rada, ali i rada njenih predhodnika su vidljivi na svakom koraku, ali i veoma „lepo“ ocenjeni od međunarodnih institucija koje se bave ovom problematikom kojom se bavi i naša ministarka.
No, ajde da se „povratimo“ na započetu temu i pojednostavimo stvari, obzirom da su veoma komplikovane, veoma zamršene i veoma konfuzne ne samo za Vas, već i za mene (eto šale niotkuda).
Mogu da postoje dva razloga odlaska Forcanove iz „gnezda“ Deltića. To su prvi i drugi razlog ili scenario. Po prvom scenariju, Milki nakon preteranog „tupljenja“ od strane biznismena brokerskog mentaliteta, ili ti Miška, puca film te ona pakuje koferče i odlazi svojim poslom. Dešavanja koja su uticala na ovakvu odluku Forcanove dotiraju još od njenog odlaska iz Saveta za promociju zemlje koja nema šta osim tenisa i silne gluposti promovisati pa do neslaganja sa budućim poslovanjem Delte. Ima tu dosta toga za napisati i reći ali to ću ostaviti Brankici i „Insajderu“ da odradi. Drugi scenario jeste „spektakl“ za široke narodne mase koje je potrebno dobro zabaviti dok se iza pozornice odvijaju krupne stvari. Nema trećeg.
Ja Vam sada ne mogu reći koji scenario je tačan, ali ukoliko Milka Forcan bude „linčovana“ od strane vlasti u Srbiji, mnogima će biti jasno šta se dešava iza pozornice. Da budem jasniji, moglo bi se zaključiti da su vlast i biznis u Srbiji veoma tesno povezani, osnosno da je „vlast“ ustvari „biznis“ u Srbiji. Mnogo zakona i procedura do danas usvojenih idu na ruku Delti i ofšor kompaniji u čijem je vlasništvu. Mnogi zakoni koji funkcionišu u razvijenim ekonomskim zajednicama širom Evrope i ostatka razvijenog sveta, a koji ograničavaju ili kontrolišu monopole i suzbijaju korupciju, u Srbiji ne postoje. Vlast u Srbiji ne želi da sprovede denacionalizaciju. Vlast u Srbiji ne želi da se suoči sa monopolima i korupcijom. Po pojedinim, nesporno bitnim parametrima definisanim u Globalnom indeksu konkurentnosti Svetskog ekonomskog foruma, Srbija se nalazi u najgorih 30 zemalja na svetu ( poput zaštite svojinskih prava, nezavisnosti sudstva, favorizovanju pri donošenju odluka, korporativnom upravljanju), a po opterećenosti državnim propisima i efikasnosti pravosuđa se čak nalazi u najgorih 10 zemalja. Monetarna politika Srbije je takva da penalizuje proizvođače i izvoznike, a favorizuje uvoznike. Deltići, kao što Vam je poznato ne proizvode ništa, a Boga mi, ni ne izvoze.
Onomad sam se pokid’o od smeja kada sam čuo kako su Miško i drugari guverneru u ostavci, Jelašiću, držali predavanje iz monetarne politike. Svakome ko se i „amaterski“ bavi ekonomijom je jasno kome pogoduje „jaka valuta u slaboj privredi“. Ako ovome dodamo i „trač“ da iza smene Jelašića stoje i nekadašnji drugari Labus i Mlađa, onda je, manje-više, sve jasno. Kažu neki moji izvori da je Labus, tamo neki, savetnik za finansije Deltićima, što i nije tako loše za njega. A afera Erikson...koj gu je baja? (ili koj gu jebaja!). Stalno se pitam „Da li je zaista toliko neprovidna ekipa koja se jednom godišnje sastaje na Kopaoniku u danima Ekonomskog foruma ili Srbijanskog Davosa?“. Kada malo bolje pogledate, tamo se menjaju samo političke garniture, a ekipa „biznismena“ i „ekonomskih experata“ ostaje nepromenjena. Uvek je ista priča i nikada nema rezultata višednevnih proseravanja. Možda se Milki kao profesionalcu sve to više i smučilo da gleda i sluša iz godine u godinu. Možda je žena shvatila da se od „govana“ pita nepravi. Možda, ali samo možda, savest ove izuzetno sposobne i pametne žene više nije mogla da podnese plaćeno omalovažavanje i nepodaštavanje. Ko nam to vređa inteligenciju?
Kako god uzmete, neko će da najebe. Mi ili oni. Ne bih voleo da se koplja u igri vlasti i biznisa slome na Milki Forcan, ali imam utisak da hoće. Nije Milka prva koja bi stradala u „igrarijama“ domaće stoke. Bili su ispred nje u istoj situaciji Karić, Radmilović, Subotić i mnogi drugi. Ljudi se menjaju, ali teret onoga što su učinili ostaje. Taj teret je težak. Oni koji odluče da ga bace s leđa moraju znati da rane na „ramenima“ ostaju, a da li će zaceliti, ovisi od njih samih, ali i od nas.

Milka, go for it!!!
Nike, just do it!!!
Chile, don’t panic!!!
People, go fuck it!!!

By Chile.

Nastaviće se...

7.14.2010

Pomislim da će možda nekada biti bolje


Toliko reči je napisano i mnogo više izrečeno, a svest ovog naroda ostala je nepromenjena. Najžalosnije od svega jeste što mnogi pametni ljudi odustaju. Vele da se s budalama ne može pametan čovek raspravljati te da priča postaje uzaludna, a pisanje, gubljenje vremena. Tolike godine proćardasmo, a ništa ne naučismo. Bojim se da pomislim da je sve ovo do sada urađeno uzaludno. Dvadeset godina tapkanja u mestu. Dvadeset godina sebe u oči gledamo i lažemo se. Strah me obuzme kada oko sebe vidim i spoznam tvrdnje pojedinaca, dobronamernih ljudi. Zaluđena masa bez morala i etike, polupismena i nepismena, gladna i zavidna, hoda ulicama gradova Srbije. Jesu li upravu oni što posrnuše? Jesmo li izgubili kompas? Hodamo li kao što muve lete bez glava?

Možda smo se na tom putu prosvetljenja mi, dobronamerni ljudi i sami iskvarili. Ko nama pojedincima daje za pravo da ukazujemo dezorjentisanoj i konfuznoj masi koj pravac kretanja je ispravan i šta je dobro, a šta ne? Poraženi ne mogu biti pobednici. Manjina ne može biti iznad većine. U ovom žitu mi smo kukolj. Stvari se menjaju i moramo se na to naviknuti. Evolucija i glad za "većim" učinili su svoje. Ako je nekada bilo etički ustati starijoj osobi u prevoznom sredstvu, danas to nije. Pogledajte oko sebe. Mnogi osuđuju ono što i sami čine.

Vrelo leto. Juli 11. 1995. godine. Mnogo ljudi je pogubljeno u Srebrenici. Deca, žene, starci. Bošnjaci. Sama pomisao na žrtve genocida, masakra, zločina, nazovite kako god želite ovaj čin, kod normalnog čoveka bi izazvala tugu, ali i gnev. Ali ne! Ovde, u mojoj zemlji, nalogodavac ovog čina je "heroj. Ovde, u mojoj zemlji, mesecima se usvajaju "kompovane" rezolucije koje predstavljaju šminku, a ne istinsku želju za pomirenjem. Ovde, u mojoj zemlji Srbiji, normalno je polepiti jeftine i jadne plakate na kojima se sugrađanima čestita dan oslobođenja Srebrenice. Ovde, u mojoj zemlji, sugrađani ne opominju one koji lepe takve plakate. Ne cepaju plakate. Ne negoduju. Ovde, u mojoj zemlji, sugrađani prolaze pokraj njih bez stida i pomisli da je možda, ali samo možda, tako nešto moglo da se desi njihovoj deci, majci, ocu. Žalostan smo mi narod. Žalostan i tužan. Da Boga ima i on bi od nas digo ruke kao što smo ih sami od sebe digli. Tako mnogo neznanja i nemorala da mržnaj dobija primat nad ljubavlju.

Lepo je bilo pisati za Vas, dragi sugrađani. Lepo je bilo čitati Vaše komentare, pohvale i prozivke. Lepo je bilo verovati da "kraj" nije tu pored nas, u našem dvorištu. Ali s druge strane, nije bilo lepo bacati bisere i pred svinje. Nije lepo bilo videti kako mnogi od Vas ćute kada su morali nešto reći. Nije lepo bilo gledati zločin, a ne reagovati. Koga lažemo?

Pomislim da će možda nekada biti bolje... ali za nas ne.

7.05.2010

Nevjerojatno (Neverovatno)


Pisao: John Pavich
Preveo na hrvatski: Hrvoje Rukavina

Dakle, jednostavno je nevjerojatno da sam ja, destruktivni mislilac 22. stoljeća podrijeklom iz Srbije, u proteklih tjedan dana napisao dva texta koja se ne mogu objaviti jer mi je frka od toga da će ih neki od mojih "provajdera" ukrasti i objaviti na meni dragim site-ovima te tako dovesti moju "guzicu" u pitanje.
Sve to mi ne treba u danima kada Aleksandar Vučić započinje, pa prekida, "veliki post" ispred Vlade Srbije. Ustvari, jednostavno mi je nevjerojatno da Toma Grobar, veliki naprednjak, ima toliki utjecaj na ovoga mladog oblizivača usana, i to svojih, naravno. Kao da ga je, kojim slučajem, pravio onaj iz Mrčajevaca, tast ministra na obranu.
Nevjerojatno je i da je prema hottestheadsofstate.wordpress.com Hashim Thaqi, premijer "zemlje koja je Srbija", ljepši od našega Borisa, ljubi ga tajko.
Ne mogu se načuditi ni tome da je Njemačka kancelarka, Angela Merkel, nakon što je iskeširala Grčkoj prvu turu od 22. milijarde eura, mogla sebi dati za pravo i izjaviti u susretu sa Hrvaticom, porijeklom iz HDZ-a, J. Kosor, kako Srbija neće ući u EU. Ustvari, nije ona baš tako rekla, ali tako nekako.
Ne mogu ni povjerovati da će se Njemačka uspjeti plasirati čak u finale svjetskoga prvenstva u "nogometu", a popila je "nogu u metu" od Srbije, onomad. Istina da su "kenguri" razbucali "orlove" u letu, ali su bar "orlovi" pokazali "švabama" kako "Valter brani Sarajevo".
Nevjerojatno je i da je Ivica "po'apsio" visoke dužnosnike "žutih" dok su vršili distribuciju nekih spornih uplatnica u Boru. Kako je Ivica krenuo da 'apsi, pribojavam se da slučajno ne u'apsi i sebe zbog afere "koferče".
Nekako je nevjerojatna i mogućnost da veliki London na zahtjev našeg pravosudnog "prijatelja" organa izruči jednog od najtraženijih s liste "otpisanih" MUP Srbije, dragog nam bjegunca, Ejupa Ganića. Tako bi Jurišiću imao tko praviti društvo u "hajatu" u Beogradu.
Tko o čemu, kurva o poštenju, vojnik o skraćenju, baba o uštipcima, a Koštunjavi o smjeni Vlade. Iako je DSS oslabljena nakon Jočićevog pada s konja (mada mi nikada neće biti jasno kako se konj popeo na konja) i odlaska Šormaza iz stranke (dan žalosti u Koštunićima), Voja ne prestaje napadati Vladu onog mute Cvetkovića. Ustvari, ovo mu dođe nešto kao, "tuta napada mutu". Nevjerojatno.
Nakon prijema Crnog iz "sivog doma" u svoje redove, orao iz Obrenovca potegao je pitanje političke pozadine atentata na premijera Đinđića. Ovako nešto dugo nismo čuli, ali mislim da je mnogo bolje da je "orao iz Obrenovca" ovoj apel u pisanoj formi poslao Ivici dok je ovaj još u formi. Zajeb bi nastao ako bi ministar Obradović kojim slučajem primio ovo pismo jer se bojim da ga ne bi znao pročitati, a kamo li prepričati drugom ministru. Nevjerojatno je tko je ministar prosvjete u Srbiji. Nije ni čudo što je prosječni Srbin na razini klinca iz petog razreda. Ku ku!!! Yes, nevjerojatno.
I dok Google povećava plaću svojim homoseksualnim zaposlenicima, u isto vrijeme u Srbiji, srbijanska wikipedia, samo nekoliko dana poslije "kavice sa La presidente", ukida gay populaciju u Srbiji. A baš su bili slatki na onoj kavici i ratluku onako casual.
Mobbing nad ispitivačicama u predškolskim ustanovama u Beogradu se nastavlja i dalje iza očiju javnosti. I pored "note" upozorenja poslate od strane gradskog tajnika za dječiju zaštitu, g-đe Jovčić, direktori i rukovodioci "vrtića" i dalje rade van zakona. Velike pare se vrte. Netko će ovdje popasati "disciplinsku" i to veoma brzo.
Nevjerojatno je i da su reakcije na "teroristički akt" u Kosovskoj Mitrovici od strane onih koji se uporno bore protiv terorizma u svijetu tako jadne i jednostavno žalosne. Naravno, ni reakcija La Presidente nije baš baš, ali ajde...Jeremić je moron, točnije kompletna budala.
Još je nevjerojatnije da "stanovnici" Kosova ne znaju kako im izgleda zastava već uporno mašu onom crvenom sa dvoglavim crnim orlom. Pitam se u čemu je fora? Mi smo u filmu "Kosovo je Srbija",a oni su izgleda u filmu da je Kosovo dio Albanije. Ćudim! Baš ćudim!!!
A meni je nekako sve nevjerojatno, a ne bi trebalo biti. Ipak je ove godine 25 godina od pjesme "We are the world". Idealno vrijeme da i mi napravimo pjesmu "We are the Europe just like Croatia" ili "We are the Europa but BiH is not. They are part of Turkey...valjda!" E, ružo moja bijela, što si tako plava k'o zelena trava?
Za kraj me "ispoštujte" kao pisca i "lupite" neki komentar kako bi znao da ste pročitali i ovo "sranje" od texta.