11.18.2011

Tolumba i baklava


Posmatrajući ljude na ulicama i prateći situaciju na terenu stičem utisak da se politička elita po ko zna koji put nalazi u raskoraku sa realnošću, a narod ne odustaje od tumačenja uloge koja mu najbolje leži...budale. Jadan narod, zbunjen i konfuzan, blentavo, blago telećim pogledom, posmatra ono što se dešava oko njega upijajući bez mnogo razmišljanja sve ono što mu se svakodnevno servira. Naravno, kada uzmemo u obzir da smo matora nacija, polupismena i nepismena, bez ideje i etike, sasvim je jasno da ne postoji baš nikakva šansa od promene dosadašnjeg kursa. Kakav "preokret!!!". Mi ne odustajemo od pravca kojeg se držimo kao pijan plota decenijama unazad...suverenitet i teritorijalni integritet. Suvereni smo opasno, a integritet smo odavno izgubili. No,leba i igara, Kosovo je Srbija, a vutra je zelena. Poznate činjenice od kojih su neke postale i aksiome modernog srpstva. Ipak to nema nikakve veze sa onim što Mrkonja ovih dana laprda po medijima. Nema veze ni sa Borisovim stavom o deklaraciji i onome što se dešava na teritoriji Republike Kosovo. Nikakve, ali baš nikakve veze nema sa željama pojedinih političkih aktera da se vrati redovno služenje vojnog roka u nameri da osposobimo i ono malo mladih što imamo da izginu ko ljudi za odavno izgubljene ciljeve. Nema veze ni sa plakatima haškog optuženika na ulicama glavnog grada Srbije bez Kosova. Nipošto sve ovo nije u vezi sa kandidaturom za članstvo u EU koja se raspada. Pitam se samo šta je poenta ovako nakaradne politike pozicije i dokle će ovaj narod da glumi budalu???

A šta je "pozicija" u Srbiji. Pozicija u Srbiji je grupacija ljudi ili socijalna zajednica koja sedi u parlamentu, vladi i drzavnim institucijama. To su oni koje smo birali na neposrednim izborima nakon što smo mesecima unazad bili izloženi njihovim mahinacijama i manipulacijama, slušali njihove veličanstvene laži, bajke i propovedi i naravno, pali na to. Obično, izabrani mentoli nemaju većinu za formiranje vlade te stupaju u nelogične koalicije stvarajući koalicione vlade ili vladajuću većinu. To nikako ne znači da su oni ljudi od "širokog" shvatanja. Naprotiv. Počev od 2001. godine koaliciona „širina“ je enormna i vladina većina se nije bitno izmenila od tada. Tada ju je činilo 18, a danas čak 14 stranaka od kojih su pojedine u parlamentu, (a parlament čine poslanici iz 22 stranke) sa jednim poslaničkim mandatom („čovek stranka“). Pozicija svoju poziciju ušvršćuje velikim brojem zaposlenih u državnoj administraciji, lokalnoj upravi i samoupravi, javnom sektoru i još po negde. Pozicija ima i izuzetnu zakonodavnu širinu. Ona ima moć da donosi zakone koji su u koliziji jedni s drugima, krši Ustav, pretvara parlamentarni u presednički ili polu-predsednički sistem, organizuje parade i molebane, donosi deklaracije i organizuje putovanja za mnogobrojne delegacije i ... ma može šta joj se hoće. Pozicija može od vladine da napravi nevladine organizacije koje rade za vladu. Ona je u tesnoj vezi sa državnom bezbednošću kako bi bila bezbedna. Pozicija povezuje domaće tajkune sa dobrostojećim lošim preduzećima u periodu privatizacije kako bi ih ovi "oporavili". Ona zajedno sa njima radi na sprečavanju velikih katastrofa poput one koja nas je mogla zadesiti u danima "pandemije" svinjećeg gripa. Pozicija od "dobitnika" (NIS, TELEKOM, EPS, Železnice Srbije, JAT i dr.) pravi gubitnike. Na kraju, pozicija sve čini da nikada više ne postane opozicija. S druge strane, opozicija u Srbiji ne radi ono što radi pozicija u Srbiji jer ne može. Obično u Srbiji ona predstavlja grupaciju koja se suprotstavlja poziciji kako bi i sama postala pozicija i radila drugačije isto ono što radi trenutna pozicija. No, opozicija u Srbiji ne postoji tako da nema potrebe za zamaranjem prstiju lupkanjem po tastaturi.
"I Srbija! I Svet!!!" Ovako je nekako zvučao slogan SPS u Miloševićevoj Srbiji. Narod je verovao da Srbija može i mora da održi suverenitet i teritorijalni integritet te opstane kao vlastodržac na celoj svojoj teritoriji. Probleme su tada, kao i danas, zadavale nekadašnje autonomne pokrajne Kosmet i Vojvodina ali i Srbijanska Palestina, Sandžak (to je ono mesto od kude je došao Rasim). Geopolitički nepozicionirana Srbija je redovno dobijala po "guzi". Međutim, izgleda da međunarodna zajednica ništa nije naučila za svo ovo vreme. "Tvrd je orah voćka čudnovata. Ne slomi ga, a zube polomi." Nisu nas Turci slomili za 500 godina. Neće, Boga mi i ovoga mi krsta, ni "razjedinjena" EU. Nas niko i ništa ne može da razjebe koliko to sami sebi možemo da učinimo. Mi smo sami sebi dovoljni za "svakodnevno razjebavanje". Nema šta mi ne možemo da rasturimo, pokvarimo ili ...ispoštujemo. Kakve rezolucije, dogovore, zakone ili propise...to za nas ne postoji. Mi gledamo samo svoju guzicu, svoje sitne interese, svoja prava i sve to kršeći interese i prava drugih. Mi želimo da budemo kandidati, ali slabo nam ide da čak i to postanemo. Nama nije namera ulazak u EU. Mi želimo samo kandidaturu jer ako može Turska da bude večiti kandidat, onda možemo i mi. Mi nećemo u EU zbog sebe nego zbog njih. Mi bi da uđemo samo s jednom namerom...da ih dokusurimo. I gde je bre više taj Šešelj?

Naravno, mi nikada nismo vodili bitku na jednom frontu. Nikada. Najmanje na dva. Tako je i sada. Pored uništavanja stranog okupatora mi moramo da uništimo i domaće izdajnike, petokolonaše, (šta ono beše još). Tako, dok je god živ Vuk Drašković će biti meta onih koji se nisu pomirili sa Borisom Tadićem i koji su ostali dosledni politici pokojnog predsednika i bankara, Slobodana Miloševića. Takođe, Otporaši nikada neće biti obeštećeni za ono što su doživeli u vreme vladavine Markovog tate. Čeda Jovanović će umreti sa idejom da u Srbiji napravi Preokret sa Rasimom. Toma će uskoro ponovo doživeti prosvetljenje ali unazad. Ivica će možda, ali samo možda, uhapsiti sebe za aferu "kofer", a Tomicu za aferu "cepilo". Sigurno je da će doći vreme kada će se u Srbiju vratiti Mrkonjini drugari, Mare i Mira, a sve je izvesnije da će se vreme kandidature pomeriti na vreme "kad nam ga ture".

Nikako, ali nikako za to nije kriva politička elita, DB i SANU. Nikako. Za to smo krivi mi i samo mi jer mi smo govna i samo treba neko sa strane da dođe i "povuče vodu" kako bi govna mogla da odu. Do tada nam ne preostaje ništa drugo no da gledamo šou Ivana Ivanovića i smejemo se svakog petka uveče dok nam saopštava kako nas "ovi gore" zajebavaju. Tu je i uživanje uz fenomenalne glasovne mogućnosti pojedinaca koji nastoje da postanu "Prvi glas Srbije". Pomno pratimo nastajanje planinskog venca na granici sa Kosovom i nikako ne bi smeli da propustimo "vesti u 7pm" na B-92.