12.11.2012

Pad

Znate šta dragi drugari tatatatirci, planiram da Vam priredim malu feštu. Ništa posebno, ali mislim da će Vam značiti. Imam u planu da Vam svaki dan pišem svoje dnevne doživljaje i mislim da ću početi od večeras. Daklem...

Juče sam na posao otošao tranvajem. Bio je prepun baš kao autobusi onomad, u doba Miloševićevog režima, sredinom devedesetih. Potpuni haos. Ali ponašanje ljudi. To nije haos. To je užas i sramota. Žalosno je da više nismo ljudi već jedna obična socijalna grupacija. Bagra. Iz jednog normalnog i civilizovanog ponašanja prešli smo u patološku grupaciju koja nema strpljenja i tolerancije. U prevozu pribegavamo gurkanju i laktanju. Kada bi mogli pojedinci bi sedeli na glavama drugih. Većina je u strahu. Plaše se da neće izaći iz vozila. Strašno.
Izolovan uz pomoć muzike koju sam nabacio na svoj I-pod classic pokušavao sam da ostanem po strani koliko sam god mogao. Ali posmatrati ta lica i te postupke, a ostati pribran, zaista je umeće i vrhunsko stanje duha. Nisam reagirao. Na pamet mi je, ujednom trenu oka, pao film Pad gde glavnu ulogu tumači Michael Douglas. Nasmejao sam se. Šta mi je drugo preostalo. I sve bi bilo ok da me jedna gospođa, koja se by the way sve vreme gurala i laktala po tranvaju, nije na izlazu iz istog gurnula. Okrenuo sam se i obratio joj se podignutog prsta "Ne guraj me!". Iskulirala se. I ja sam.
Tog istog dana ponovo sam bio u akciji. Ponovo haos u autobusu. Kuliram uz moj I-pod. Slušam najbolje stavri Kate Bush. Stižem do obdaništa i uzimam klinca. Idemo kod lekara. Čekamo autobus. Nailazi i prepun je. Moram da uđem jer imamo zakazano. Mislite da je neko ustao šestogodišnjem klincu. Ma nisu se pomerili da prođem s njim "prema sredini" već sam dve stanici bukvalno stajao na vratima pridržavajući ga. Čak sam se za malkice pokačio sa nekim matorim likom što nije hteo da nas pusti da prođemo "prema sredini" autobusa. Ipak, jedna ženica, srednjih godina je ustala i klinja je seo.
Po povratku od lekara ista scena. Penzosi se vraćaju iz zimske šetnje. Zauzeli busije. Neki matorac na sedištu kod prvih vrata je još izbacio nogu. Cinično mu rekoh "Skloni tu nogu matori da ne bude kuku-lele." što on i učinje. Mi se probijamo i ponovo nam ustaje žena srednjih godina. Kako je klinja seo, tako je onaj matori ustao jer ljakse izlazi na sledećoj. Samo sam rekao "Baksuz matori!".
I dok radna klasa ustaje onima koji će im zaraditi penzije, matorci brane Kosovo u svojim glavama i šetaju beogradskim pijacama. Strašno je što su me doveli do tog stadijuma da im više ne ustajem u gradskom prevozu. Ako moram da radim za njihove penzije onda mi stvarno cvrče jaja da im još i ustajem po prevozu kao bi oni mogli da odmore svoje uzaludne guzice.

A nikako mi nije jasno kako to da nas je ponovo iznenadio snijeg u decembru i kako to da su se baš danas delile jebene penzije?

Danas je situacija bila mnogo bolja.
Klinac mi je jutros pravio neviđeni haos. To mu i jeste zadatak. Posledica takvog maloletnog delovanja jeste zaboravljanje torbe sa sve novčanikom, dokumentima, vlažnim maramicama za aktivnosti nakon prirodnog pražnjenja organizma i ostalo. U obdaništu sam ostavio rukavice. Tešio sam se time da sam poneo mobilni i I-pod. U suprotnom bih se roknuo. Ovo psiho-analitičko smirivanje na mikro nivoJu mi je prijalo i nekoliko pola sata kasnije. Stigao sam to tranvajske stanice. Još sam i sedeo u tranvaju koji je stao kod hipodroma usled nedostatka struje. Superica.
Krenuo sam peške prema Gospodarskoj mehani da navatam neko od vozila na točkove. Kad ono tamo, međutim. Iz ne znam kojih razloga obustavlja se stajalište za motorna vozila do daljeg. Sjetih se Douglasa i nasmejah se. Krenuh prema sajmištu. Laganica, nasmejanog lica. Nisam dugo pešačio sa gomilom veselih ljudi kad stiže struja. Uleteh u trojku, a mogao sam i u trineskinju, i uputih se prema gradu.
Extra početak dana. Ipak kako smo se nadali, super smo se udali. Dan je protekao u harmoniji sve dok ponovo nije počelo da pada ovo belo govno, a likovi sa koje kakvih radio stanica krenuli u sistematsko zastrašivanje već uplašenog i onemoćalog naroda.
Izilazim ranije s posla pod utiskom pretnji s malih zvučnika. I ja sam zastrašen. Ne zbog padavina, već zbog mišljenja šta je sve u stanju ovaj narod da uradi kada je u strahu. Ogromantna paleta mogućnosti.
Neće nama sneg da napravi haos. Mi će to da uradimo.

Stigao sam na gajbu ceo i neiznerviran. Sutra je novi dan. Probudiću se nasmejan.

Laku noć drugari tatatatirci i nemojte da Vas muči to što Vam je Dačić premijer, a Toma presjednik. Treba da Vas muči to štoVam je komšija, kolega, šef, doktor, (                  ) - mesto za dopisati - totalna budala i licemer.


by John Pavich