8.19.2014

Penzioneri: zadovoljni glasači ili siromašna raja?

Penzije su već niske i više nikada ne mogu biti dovedene u pitanje.“

Još početkom 2011. godine, na prvim borbenim linijama u pregovorima sa MMF - om, nekadašnji potpredsednik Vlade Srbije, Jovan Krkobabić je konstatovao da penzioni sistem u Srbiji nema potrebe menjati, da je jako dobar i da ga je potrebno samo unaprediti. Danas, jedna nova, reformska Vlada, razmatra uvođenje totalno nepopularne mere kojom bi penzije bile smanjene između 10% i 25%. Šta je zajedničko za obe Vlade, Dačićevu i Vučićevu? Plitko, mogao bih reći imbecilno, pristupanje teškim problemima duboko komirane srbijanske privrede.

Sasvim je sigurno da postojeći penzioni sistem, koji funkcioniše po modelu „pay-as-you-go“, ne može opstati  u dužem roku. Ogromna stopa nezaposlenosti, pojačani demografski rizici, zabrinjavajući demografski racio i impotentna privreda nikako ne idu naruku jako velikom broju penzionera. Stalno „ dopunjavanje “ budžeta i neinteligentno korišćenje raznoraznih „ aranžmana “, a u cilju održavanja socijalnog mira, nanose ogromnu štetu „ budućnosti “ Srbije uz trajne posledice po istu. Penzioni sistem, kakav je na snazi, mogao je nesmetano funkcionisati 60 - ih i 70 - ih godina prošlog veka. Tada je na jednog penzionera dolazilo oko šest zaposlenih. Danas, kada na jednog penzionera dolazi nešto više od jednog zaposlenog potrebno je pristupiti racionalim i hrabrim odlukama. To svakako nije „ udarac “ na penzije.

Smanjenje penzija možda jeste potrebna, ali nije dovoljna mera. Čak i kao takva ona ne sme podrazumevati linearno smanjenje penzija. Potrebno je, i dovoljno, pristupiti ozbiljnoj reformi penzionog sistema. Trenutni penzioni model, neophodno je zameniti sa " fully-funden " modelom (individualno finansiranje upravljano od stane relevantne privatne kompanije ostvarene u ovoj oblasti uz davanje garancija države i stvaranje odgovarajućih polaznih olakšica za građane). Takođe, Srbiji je neophodan potpuni zaokret u sprovođenju tranzicije. To podrazumeva duboke i korenite reforme: mikroekonomske reforme, institucionalne reforme, giljotinu propisa i regulatornu reformu, reformu zakonodavstva, sprovođenje koncepta „ dobre vladavine “, reformu obrazovnog i zdravstvenog sistema, promenu monetarnog modela i privatizaciju javnih preduzeća.
Milošević je godinama vladao zahvaljujući penzionerima. Beskonačni redovi ispred prodavnica i „ iskopavanja “ po kontejnerima nisu sprečavala najstarije sugrađanje da uvek među prvima budu na glasačkim mestima i glasaju za režim koji nas je sistematski uništavao čitavu jednu deceniju. Danas, sasvim sam siguran, Vučić najjače uporište ima baš među penzionerima (i onima sa „ jednom nogom “ u penziji). To mu daje za pravao da sa njima eksperimentiše na moderniji način od Miloševića. Ono što nedostaje jesu radost i „ sabor “ na Kalemegdanu.

I pored činjenice da se u „ reformskoj “ vladi Aleksandra Vućića nalaze istaknuti ekonomisti poput Kori Udovički i Dušana Vujovića, tranzicioni zaokret nije na pomolu. Štaviše se stiče  utisak da se premijer sve više udaljava od svog ekspozea (dugo sastavljanog uz pomoć nekadašnjih ministara Radulovića i Krstića). Predložene mere za ekonomski oporavak („ bolesna “ štednja, stalna smanjenja primanja, stalna poskupljenja robe i usluga uz mogući rast PDV - a) su kratkog daha. One ne pogađaju suštinu problema, već postojeći sistem održavaju u životu. Smanjenje penzija uz „ rast “ godina staža ( i života ) jednako pogađaju kako mlade tako i stare. Među penzionerima preovladava mišljenje da su oni izgradili ovu zemlju, zaradili svoje penzije i zaslužili da ono što se danas „ rasprodaje “ delom završi u njihovom džepu preko PIO fonda. Sa druge strane, zakonska rešenja Vlade omogućavaju „ starom “ kadru da radi, dok mlade „ penalizuju “ gomilajući ih na biroima. U zemlji „ starih “, u kojoj hara „ bela kuga “ uz neprekidni „ odliv mozgova “, konfuzno stanje stvari odgovara jedino i samo intelektualno osakaćenoj, investiciono kratkovidoj i koruptivno organizovanoj vlasti. 

8.13.2014

Zemlja paradoksa

„O, kako je lepo biti glup!“

U zemlji paradoksa, gde uz pomoć tabloida vlada sivilo „izmućkane“ koalicije okupljene oko „progresivnih“ snaga Srbije, najbolje je i najbezbolnije biti glup. Problem nastaje onda kada ste potpuno svesni situacije oko sebe, a pri tome niste moron. Možda, ali samo možda, ovom zemljom hodaju nepismeni i polupismeni ljudi. Možda „žuta štampa“ nije kriva za kreiranje neukusnog medijskog prostora s obzirom na to da „izbacuje“ upravo ono što narod ište. Tabloidizacija Srbije rezultat je našeg žutila. Nedostatak svesti pojedinca i razjedinjenost impotentne opozicije idu naruku političkoj demagogiji naprednjačkog tima. Još kada svemu tome dodamo patetično prosvetljenje pojedinaca, igri nema kraja.

Medijski prostor Srbije krase napumpane tabloidne informacije i iskrene laži vlastodržaca. Ionako sužen medijski postor opozicije, njenom greškom, ovih dana zauzeo je tajni obožavatelj režima 90-ih. Zagovornik nekakve nove političke misli u Srba, g-din Vukadinović je u jednom od medija Srbije, koji izlazi na „vreme“, objavio tekst koji je „ponosna“ opozicija brže-bolje prenosila društvenim mrežama uz providno čuđenje. Zadnje je vreme došlo kada oni kojima smeta politika AV-a mašu pisanijem somborskog filozofa. Koliko god tekst bio dobar, a lagao bih da nije, da li zaslužuje „najviše opozicione počasti“? Zar Vukadinović zavređuje da dobije i delić tako tesnog medijskog prostora razbijene srbijanske opozicije? Onaj koji je podgrevao destruktivnu politiku truta, izjednačavao Đinđića sa Miloševićem, agitovao na štetu evro-atlanskih integracija Srbije i zdušno navijao za „majku“ Rusiju (i prateće subjekte), danas otvara širom zatvorene oči kakvoj-takvoj opozicionoj eliti Srbije, političkoj i intelektualnoj. Izgleda da nismo naučili lekciju petooktobarskih promena i zaboravili koliko nas je koštalo ignorisanje „Šestog oktobra“.

Naš narod kaže daVuk dlaku menja, a ćud nikada!“  Teško da je Vukadinović progledao. Njegovo pisanije godinama unazad uticalo je na kreiranje mračne svesti ovog naroda. Poput mnogih nosilaca nekakve nove političke misli u senci Memoranduma iz '86., bazirane na nacionalnoj superiornosti i političkoj demagogiji, Vukadinović je udarao temelje nacionalnoj konfuziji i intelektualnom sunovratu. Tako je, zahvaljujući njemu kao predstavniku nekakve kvazielite, ali i delovanjem impotentnog (ne)vladinog sektora i bahate vlasti pojedinaca iz sadašnje opozicije, kreiran ambijent za povratak „crno-crvene“ koalicije. Zlo je uvek bilo prisutno, samo je menjalo oblik.

Baš kao što je sa jedne strane paradoks veličati „Narodnog heroja“, a sa druge linčovati „Monstruma iz Surčina“, koji se u nijansama razlikuje od generala Mladića, tako je paradoksalno i nelogično opoziciono laskanje nekakvom „prosvetljenju“ Vukadinovića, a nipodaštavanje „muljavog“ truda Vučića u senci Đinđića. Ne mogu i neću amnestirati od odgovornosti nekoga ko je utabavao put onima koji su nas decenijama moralno sakatili. Da li je moguće da tako brzo zaboravljamo i još brže praštamo? Konstantna tenzija izazvana patogenim iskustvima i negativnim emocijama pojedinaca primorava društvo na neracionalno razmišljanje i stalnu „borbenu gotovost“. Ukoliko nema mladih i pametnih ljudi u raznoraznim profesijama, koji će zameniti jalovu i moralno devastiranu elitu Srbije, onda ovaj narod ne zaslužuje priliku da živi bolje. Samim tim ostaće socijalna grupacija zarobljena u istoriji nekada hrabrog i ponosnog naroda, bez bilo kakve mogućnosti da doživi katarzu.


Ovaj tekst je reakcija autora na ponašanje opozicionih „prvaka“ na pisanije Đorđa Vukadinovića u nedeljniku Vreme [1] http://www.nspm.rs/kolumne-djordja-vukadinovica/kraj-pocetka-ili-pocetak-kraja.html

8.10.2014

Heroji i monstrumi

"Zbog ovakvog monstruma, žao mi je što smo ukinuli smrtnu kaznu".

Emotivna izjava doktora i ministra, člana vladajuće bulumente „obožavane“ u narodu, a u vezi sa ubistvom devojčice iz Bajmoka, dala je vetar u leđa sveopštem narodnom ludilu. Davno sam konstatovao da smo kao nacija vremenom postali socijalna grupacija prepuna socijalnih patologija i pojedinačnh frustracija. No, čitajući raznorazne komentare običnog sveta, danas sam sasvim siguran da smo teško bolesni. Geopolitički šok, ratovi koje nismo vojevali, sankcije koje nismo zaslužili, bombardovanje koje nismo izazvali i tranziciono siromaštvo doveli su do toga da svet koji nas okružuje, postaje opasan po život. Društvo je postalo opasno po život. Pitam se samo, da li je većina opasnih sa ove ili sa one strane rešetaka?

Čitam u novinama kako je, na nekoj Facebook stranici, prikupljeno preko 150 hiljada potpisa za uvođenje smrtne kazne i setih se 90-ih kada je prikupljeno jako mnogo potpisa za puštanje Kasandre iz zatvora jer, Boga ti, u seriji koju su tada pratile široke narodne mase, dotična bejaše uhapšena. Međutim, ne mogu da se setim da li je ovolika pomama i želja za osvetom vladala nakon pokolja u Srebrenici ili ubistva dvojice mladih gardista na Topčideru. Narodna histerija i opšte ludilo okupirale su etar Srbije. Niko da objasni kakva je razlika između " monstruma iz Surčina " i " narodnog heroja ", Ratka Mladića?

Pekić davno napisa: „Smrtna kazna je moralno protivurečna, jer mi najpre kažemo da je život najdragoceniji čovekov posed, a zatim da smo kadri i to da mu oduzmemo.“ No, Pekić je bio pisac. To nama važno nije. Mi smo Božiji narod. U Boga verujemo. U njega se kunemo. Himnom se na njega pozivamo. Moleban organizujemo i masovno mu se odazivamo. A Bibliju...nju ne čitamo, jer da je čitamo, jednu od deset Božijih zapovesti bismo znali. Ne ubij!

Politikanstvo i političarenje politikanata Srbije odavno je osakatilo institucije mlade demokratije kakva je naša. U nas se Ustav ne prenosi „s kolena na koleno“, već „lomi preko kolena“. Ovde ne važi ona: „ Nije kriv dok se ne dokaže suprotno. “ Strana nam je i ona: „ Ko se mača lati, od mača i strada.“ Kult ličnosti vlada Srbijom. On stvara obožavatelje ispranih mozgova. Snaga jedne nepromišljene izjave običnog čoveka u fotelji ministra, u uslovima siromaštva i sveopšte konfuzije, jača je od svega što smo naučili.  „ Civilizacija koja može programski da se liši nečega na čemu počiva – civilizacija je smrti.“

Ipak, ne može se krivica za „ narodnu histeriju “ svaliti samo na „ empatiju ministra “. Novinari su još jednom pokazali da novinarstvo kao profesija, baš kao i svaka druga u Srbiji, ne postoji. Oni su postali cirkuski zabavljači, kreatori ludila i prenosioci loših poruka. Porodica Jurić prolazi kroz sve ono kroz šta je prošla porodica Ognjenović; medijsko zlo. Iako su sudbine dve Tijane tužne i bolne, ipak im je zajedničko ono što im je porodicama učinio medijski prostor Srbije.


Vlast nam je ponovo pokazala kako je prosto i jednostavno vladati širokim narodnim masama. Neko jednom reče: „ Ovo neće izaći na dobro.“