4.20.2012

Čučavac i maslačak


Dakako sam i sam razočaran u sebe. Proći će cela kampanja, političko propagandni program, a ja reč jednu nisam ispljunuo na papirče kako bih iskazao svoj polu destruktivan i polu prostački stav o narodskim dupeliscima. Nego pusti sad to.

Pre neko veče uhvatih sebe kako kao BoTa čučim u njivi. Za razliku od njega, meni nije imao ko da pravi društvo dok čučim i napinjem se. I nisu me svi gledali na televizor kao njega kako mrvim oranicu i “kenjam” tamo nešto. A prisralo se i meni i morao sam, morao. Rekoh sebi, kada može BoTa da ga đubri, more, moš i ti destruktivni. I nije to sve. Prisetih se Radovana Trećeg i onoga kako je onomad deda kenjao ispred šolje. Morao je čovek, dok se napinje, da se u'vati za nešto čvrsto. Kod mene, u njivu, nije bilo ničeg’ čvrsto. Videh u daljini na jednom bilbordu, dok sam se svojski napinjao, da Ivica na ovim izborima narodu nudi nešto čvrsto... i jako. Promrmljah “Jadan ovaj narod. Pa zar opet da bude karan?” Crne misli mi okupiraše polu praznu glavu. Ružne neke misli. Opet pamprčenje, guzičenje... Le le.

I sve bi bilo ok da, nedaleko od svoje guzice s desne strane, nisam ugledao ljubičasti (a vuče , Boga mi, i na roze) cvet. Pomislih, nije valjda da je to onaj različak. Kako bre nemam žuticu pa da sa slast izedem jedno kilo, dve ove travuljine i Bog da me vidi. 'Leb ti jebem. Kakvo oduševljenje sam doživeo. Različak, tu kraj mene. A opet, pomislih, možda je bolje da je ‘mesto različka bio maslačak i to onaj u procvetaloj, kasnoj fazi. Mogao bih da se zanimam dok kenjam. Sigurno bi i Koštunici bilo bolje da je narodu umesto različka ponudio maslačak. Ovog proleća bi i moj narod imao čime da se zanima. Moj dobar narod. Na primer mogao bi da ga duva. Mislim maslačak. Svakako i hoće, ali nakon izbora.
Moje intelektualno-destruktivno razmišljanje, obloženo velom prostakluka, prekinuo je užasan smrad. Bog te vido, ako ovako smrdi centar, kako li se oseća u regionu...par metara od mene. Sreća da sam se pozicionirao nedaleko od autobuske stanice jer da nije bilo tako video bih padanje slučajnih prolaznika baš kao što su popadali Gruja i Čeda Velja kada je Bole huknuo. Ma nije bre lud onaj Dinkić. Pomeriš se malo iz centra i kreneš da jebavaš i regione, a sve pod parolom da svi treba da budemo jaki i jednaki. Ako ovome dodamo i Ivicinu ponudu, dolazimo do zaključka da moramo biti jaki kako bi primili čvrsti i kako bi mogli jako da duvamo...maslačak.

Maslačak. ISTINA. Ima smisla misao da svi moramo da budemo jednaki. I mi van partija i oni u partijama. Dakle, dolazim do zaključka da moramo da se preokrenemo. Nasmejah se. Glasno se nasmejah. Ku ku, pomislih, videće me neko kako razmišljam uz istovremeno napinjanje, smejuljenje i olakšavanje. Uvek su mi govorili kako mogu da radim više radnji odjednom. Bilo mi je glupo da im kažem da i oni rade više radnji odjednom ali da toga nisu svesni. Nego, što ja da ispravljam krivog stojka. Neka ga ispravlja neko drugi. Nego, gde stadoh? Jeste, kako sam se nasmejao kada pomislih na preokretanje. Setih se starog, dobrog Slobe i koalicione Vlade spasa, ili ti Vlade nacionalnog jedinstva, tih davnih dana kada su nas bombardovali oni zli amerikaci, a sve zbog jedinstvene i nadasve narodske politike Ivicinih drugara. I baš u tim danima bombardovanja i homofobije čuh jedan gay vic kojeg se tada, dok sam čučao u njivi, prisetih. Moram da Vam ga ispričam i ako znam da ću zbog njega zasigurno završiti na sajtu Lepotana gde obično i završim.

Dakle, našli se Sloba, Šeki i Vuk. Malo pričali o suverenitetu i teritorijalnom integritetu kao i o načinima odbrane onoga što se odbraniti “neće da može” …i ono kao, malo se smorili. Sloba predloži da ubiju monotoniju i da se malo pojebu, ono drugarski. I šta, kako, da ne vulgarišem sada, a i vi imate maštu, ispade da Vuk bude u sendviču. Opa cupa, srce lupa, krene akcija (i posle samo ja imam ružne misli). Nakon nekog vremena, a prošlo je bilo dosta vremena, Vuk, znojav i napet, podiže svoj izmoreni pogled sa Slobinog međunožja i ucviljeno reče "Šefe, a da se malo zamenimo?". Šešelj uspori guzni rad u iščekivanju odgovora. Sloba pogleda Vuka, pa pogleda Šešelja i odgovori "Pa,zamenite se." Joj, ‘bem ti lebac. Živa istina. PREOKRET. E tako će se izgleda i mi preokrenemo. Eto, zbog ovoga vica sam se iskezio to veče dok sam, kao BoTa, čučao na pola njive i mrvio zemlju rukama.
Zaboravih. Dok sam se kerebečio sebi u bradu nešto šušnu iz obližnjeg žbuna. Uuuu, duhovi u njivu. Uplaših se. Prestrašen krenuh u čučećem položaju. ZLO. Okliznuh se i sedoh u svoje rođeno govno. Htedoh da obrišem guzicu, kad se setih da su mi ruke prljave jer sve vreme sam mrvio ovu jebenu zemlju. Nerazmišljajući, a obično bude tako, uzviknuh “Upomoć”. Kad eto ti ga na. Iz žbuna izlete Toma. Izustih “Da li je moguće?”. Kad će Toma na to “Da-moguće je!” i pruži mi ruku spasa. Ustadoh iz onih govana i navukoh pantalone na usranu guzicu. “Kako tako čoveče?” – reče drug Toma. “Ma, tu sam ja blizu. Hvala Vam druže Tomo. Vi ste moj kandidat, narodski. Znate ja sam s Voždovac.” – rekoh. Zahvali mi se čovek. Rukovasmo se i on nestade u onom mraku negde oko žbunja. Ja polako usrane guzice krenuh prema domu svome. Osećao se smrad u etru. Krenuh da zapušim nos kad poče da zaudara s moje ruke. Jebote, nisam valjda prljavom rukom obrisao guzicu. Zastadoh. “U mamicu ti jebem” – šapnuh sebi u bradu – “TOOOOMOOOOO!!!”

Izbori se i izađi na izbore. Najbolji listić je onaj nevažeći. VAŽI DA NE VAŽI!!!

By John Pavich

Нема коментара:

Постави коментар