Da su stvari izmakle
kontroli ne vide samo oni zaslepljeni glupošću i blještavim sjajem iskrenih
laži premijera zemlje seljaka na brdovitom Balkanu. Budućnost u koju smo
verovali nakon petooktobarskih promena izgubila je svaki smisao, a oni koji su
nas onomad u nju vodili su danas u teškom i konfuznom stanju. Naprednjačke
horde se polako dele, a opozicija, ili bar njen lepši deo, nema tim sa kojim bi
se ćerao. Cenu gluposti političkih subjekata platiće jedino i samo građani
Srbije.
Politička scena Srbije je
postala tragikomična. Spektakularno ponašanje vladajuće koalicije polako gubi
na jačini jer nedostaje aktivnost jednog od vodećih koalicionih partnera,
ministra vanjskih poslova Srbije i njegovog tima. Dok se naprednjačke horde batrgaju
u mulju svoje politike, socijalisti taje svoje planove i smireno posmatraju
situaciju. Pad helikoptera, paljenje zastave suseda, slavljenje Beograda i svako
drugo političarenje ne pada na teret crvenih, štaviše, zaobilazi ih. Zato je i
opravdano smatrati da će se uskoro nešto desiti jer podrške ključnih igrača
nema, a kada je nema, onda vam takvi igrači i nisu potrebni. Dugo najavljivana
i sve više izvesna rekonstrukcija Vlade Srbije u prvi plan će izbaciti neke nove
igrače uz moguć opstanak postojećih. To svakako mogu biti oni koji već neko
vreme sede u predvorju i čekaju na snimanje nekog drugog filma. Eventualni
ulazak SDS Borisa Tadića i LDP Čede Jovanovića, mogao bi da da neki novi šmek
vladi premijera Vučića. Ovakva rekonstrukcija bi sigurno još više zbunila
javnost, ali i dovela postojeću opoziciju u još konfuznije stanje.
No, kada smo već kod
opozicije, evidentno je da ona nikada nije bila rastrojenija. Demokratska
stranka se pored unutrašnjih turbulencija i vladavine u senci bavi i
organizovanjem nekakvog novog fronta u kojem će zasigurno participirati Nova
stranka nekadašnjeg premijera Srbije, Zorana Živkovića. Ono što Pajtić i
Živković imaju zajedničko jeste želja da sa vlasti sklone Vučića. To je lepo i
potrebno, međutim ne i dovoljno. Pored njihovog entuzijazma u etru je i
entuzijazam „opozicione desnice“ koju pored vojvode Šešelja i ostataka
nekadašnjih radikala čine još i porodični ljudi iz Dveri, kao i neobavešteni,
ali voljni za ćeranje, Koštunicini saborci. Krizna vremena pogoduju desnici,
ali ovakve desnice se ne moramo plašiti, ako ni zbog čega drugog onda zato što
nema afiniteta prema koalicijama sa evropejcima. Ipak, ne mogu svi ni u koalicije.
Neki to i ne žele, poput pokreta Saše Radulovića, Dosta je bilo. Bivši ministar
u Dačićevoj vladi je, kao i do sada, spreman da sam sa svojim timom izađe na
crtu režimu, a o eventualnim koalicijama razmišljaće kasnije. Kako god, ovakva
opozicija ne može da zada jak udarac tihoj diktaturi aktuelnog premijera. Onaj
koji može da ga nokautira, ali uz pomoć nekih opozicionih igrača, jeste drug
ministar Dačić. Koliko će biti spreman na sukob sa Vučićem zavisiće od toga
koliko je Vučić spreman na sukob sa njim. Koalicioni potencijal „socijalista“
se ne dovodi u pitanje još od 2008. godine. Pitanje je samo ko će da igra sa
njim i za čije babe zdravlje.
Posledično, ukoliko je jedini cilj opozicije svrgavanje Vučića sa
vlasti, onda neće biti velikih problema. Postizborne koalicije nikada nisu
predstavljale iznenađenje u Srbiji. One su nekako uvek bile neočekivano
očekivane i neprijatne, ali ne i iznenađujuće. Ono što je sigurno jeste da su
dosadašnje koalicione vlade sastavljene po principu „hajde da vladamo“ imale
poražavajuće rezultate i građane vodile u sve veće siromaštvo i još dublju
krizu. Njihov jedini zadatak bio je balansiranje debalansa. Možda baš iz tog
razloga je sve prisutnije mišljenje da sa ovakvom opozicijom i njenim koalicionim
kapacitetom nema potrebe menjati postojeću bulumentu, jer sigurno bolje biti
neće. Ovo ne mora nužno da bude tačno, ali vođeni dosadašnjim iskustvom i
rezultatima vlada od 2004. godine do danas, veoma izvesno. Zar vlada u
Vojvodini nije mogla da pokaže na primeru Pokrajine šta znači vladati transparentno
i odgovorno? No, da treba ukloniti Ove sa vlasti, treba!
Ipak, ukoliko budu imali
milosti, vlastodršci neće raspisivati sveopšte izbore na jesen i neće nas
terati da presipamo iz šupljeg u prazno. Zadržaće se na pokrajinskim i lokalnim
izborima. Da li će pobediti? Izvesno je. Nakon toga, nastaviće sa daljim
ispunjavanjem uslova međunarodne zajednice, što je korak u dobrom pravcu, uz
sporadično ometanje u vođenju unutarnje politike. Za to vreme će opozicija, tj.
njena lepša strana, imati dovoljno vremena da se povrati, konsoliduje, napravi
plan i nastupi sa konkretnim predlogom za izlazak iz krize. Takođe, izvesno je
da će doći i do deobe Demokratske stranke što i ne mora da bude loše. Ukoliko
"naprednjaci" raspišu izbore na svim nivoima, biće interesantno
posmatrati moralne i etičke kapacitete stranačkih lidera i njihovu koalicionu
širinu. Kredibilitet neće biti problem, baš kao ni želja da nešto promene. Toga
odavno nema na političkoj sceni Srbije.
Нема коментара:
Постави коментар