3.09.2010

Buši!!! Ahahahah!!! Buši!!!


Balkanski lonac i nakon pada Berlinskog zida ne prestaje da krčka. Obzirom da ne verujem u teoriju zavere, stičem utisak da za uvrelu atmosferu odgovornost snose političari s ovih prostora. Meni neko da kaže da skočim u bunar rekao bih mu da nije normalan čovek. Naši politikanti ne misle tako. Oni rade sve s namerom da u nama ubiju poslednje tragove svesti.

Raspad Jugoslavije, kao državne zajednice šest ravnopravnih država, započeo je 1990 godine u Sloveniji, a završio se u Crnoj Gori 2006 godine. Stekao se utisak da se faktički radilo o postepenom odvajanju bivših jugoslovenskih država od Srbije. To odvajanje nije ni malo bilo bezbolno, a posledice se i danas mogu osetiti. Odvojene od Srbije, nekadašnje države članice SFRJ, kroz ubrzane tranzicije, otpočele su sa dostizanjem drugih kapitalističkih privreda na putu integracije u EU. Najbolje su se pokazale Hrvatska i Slovenija dok ostale, neovisne državice, kao kakve nadžak babe, baljezgaju i koračaju sitnim koracima nadajući se da će ih neko na putu pokupiti.

Uprkos naporima Srbije, koji se u mnogo čemu mogu smatrati neiskrenim, Jugoslavija nije opstala. Napori rukovodstva Srbije za očuvanjem celovitosti Jugoslavije, u senci narastajućeg unutrašnjeg nacionalizma, kao i najpre nejasnog, a kasnije prenapregnutog stava međunarodne zajednice, pokazali su se kontraproduktivni i za rezultat su imali geopolitičku kataklizmu, devastaciju privrede i usporavanje tranzicije. Zbog suprotstavljanja globalnim trendovima, Srbija je bila izložena ekonomskim sankcijama međunarodne zajednice i bombardovanju od strane NATO alijanse. Ovo je za posledicu imalo pojavu diskontinuiteta u emotivnom, ustrojstvenom, tržišnom i prostornom smislu. Diskontinuitet kao najteža posledica koju jedna nacionalna država može da doživi, predstavlja koren pojedinačnih frustracija i uzrok niza socijalnih patologija. Jedna od najvećih socijalnih patologija je sindrom neograničenih podela ili balkanizacija. Pokazalo se da je Srbija, kao država u centru Balkana, najviše balkanizovana.

Balkanizacija je opasan fenomen pošto za cilj ima gubljenje kritične mase. Prisutna je u svim sferama ali je najvidljivija u politici. U poslednje dve decenije političari s ovih prostora su vodeći narod prema neostvarenim projektima i trošenjem vremena u borbi za vlast, pokazali svoju kratkovidost. Malo ili uopšte nije stavljen akcenat na razvoj izvodljive političke vizije i regrutovanje kredibilnih ljudi. Populizam, politikanstvo, senzacionalizam i nacioanlno huškanje su samo neke od "vrlina" naših politikanata.
Srbija još uvek nije okončala svoju geopolitičku tranziciju. Jednostrano ( ali i višestrano) priznavanje Kosova (a uporno se gubi ono Metohija), prenaglašena autonomija Vojvodine (statut, skupština, akademija su trend i prestiš, a nikako potreba) i apetiti prema Republici Srpskoj (zabluda širokih narodnih masa, predstavnika tri konstitutivna naroda) predstavljaju nastavak spirale nemilih događaja od pada Berlinskog zida na ovamo. Na svu sreću ovaj nastavak se sa bojnih polja preneo u institucije sistema tri konstitutivna naroda. Izražena nacionalistička politika, političke malverzacije i stalno pozivanje na događaje iza nas, Srbiju vode pre ka novoj izolaciji, nego integraciji. Stiče se utisak da politička elita Srbije vodi zemlju ka afrikanizaciji, a ne putem dostizanja razvijenih kapitalističkih privreda i privreda u razvoju.

Da bi opstala i prosperirala u narednom periodu, Srbijanska vlast koristi proveren recept Miloševićeve ere, nacionalističku politiku. Mahanjem "Rezoluciom o Srebrenici" uz istovremeno ćaskanje sa Dodikom i "iznošenjem stava da nećemo priznati Kosovo po cenu da to bude uslov za ulazak u EU" Srbija radi ono što od nje niko i ne traži. Zbog čega se kurčimo? Izgleda da političarima iz Srbije ne dopire do mozga činjenica da je u svim dosadašnjim ratovima, za koje kakve ciljeve, najviše stradao srpski narod. Jugoslavija (kao kraljevina i kao republika) Srbiji je dala predah u dugoj i turbulentnoj istoriji. Sigurno je Srbiji najviše odgovarao opstanak Jugoslavije, ali ne onako kako je Srbija želela i ne po svaku cenu.

Politika Miloševićeve ere nikada nije nestala s ovih prostora. Ta politika najmanje ima veze sa političkom idejom i vizijom modernog društva, a najviše sa ekonomijom moralnog hazarda. Monopoli, korupcija, kriminal i malverzacije su ono što politiku Srbije vodi u sigurnu propast. Burazerska privatizacija, partijska svojina, brokerski mentalitet investitora, korupcija i organizovani kriminal mogu uspeti jedino u političkim sistemima kakvi su trenutno na ovim prostorima. Nemojmo zaboraviti da je hrvatske i bošnjačke borce naoružavala Srbija. Nemojmo zaboraviti da su uniforme OVK šivene u Srbiji. Ko je ovde lud, a ko blesav?

Kažu pojedini građani Srbije da Boris Tadić zastupa proevropski kurs te da u prilog tome ide i njegov slogan "Za Evropsku Srbiju". Postupci ovog lepotana nisu potkovani evropskim vrednostima. Srbija nije faktor stabilnosti u regionu i ako joj to mesto pripada. Srbija nije stub ekonomskog razvoja regiona i ako joj to mesto pripada. Srbija je Evropska zemlja jer joj geografski položaj to nameće, ali Srbija još dugo neće postati evropska bar ne u onom domenu koji odgovara svesti i moralnom stanju njenih građana.

Činjenica je da je Srbija najveći gubitnik globalizacije. Razlozi za ovakvu konstataciju mogu se pronaći delom u nerazumevanju geopolitičkih trendova od strane političke elite Srbije s kraja 20 veka, a delom u suštinskom, sistemskom i kapricioznom delovanju geopolitičkih faktora ne samo protiv interesa, već i protiv državnosti Srbije.

Pitanja sa (ne)poznatim odgovorima:

Da li u parlamentu Srbije postoji većina za izglasavanje "Rezolucije o Srebrenici"?

Da li se od Srbije zahteva priznavanje Kosova kao uslov za Evropske integracije?

Da li neodlazak Borisa Tadića na inaguraciju predsednika Hrvatske, Ive Josipovića, predstavlja čin razvoja dobrosusedskih odnosa?

Iz kog razloga Srbija odlaže pristup NATO paktu?

Da li Boris Tadić svojim čestim susretima sa Miloradom Dodikom pokazuje spremnost Srbije za unapređenje odnosa sa Republikom Srpskom ili otkriva davno poznate apetite Srbije prema ovom Bosanskom entitetu?

Šta se dešava onog trenutka kada međunarodni sud u Hagu oceni da je Kosovo nezavisna država te da nije došlo do povrede međunarodnog prava?

Da li vlast u Beogradu ima hrabrosti da saopšti informaciju o tome ko i zbog čega je ubio Slavka Ćuruviju?

Ko predstavlja političku pozadinu atentata na premijera Srbije Zorana Đinđića?

Da li je vlast u Beogradu spremna da se uhvati u koštac sa najvećim srbijanskim biznismenima kako bi dokazala poreklo njihovog novca?

Da li vlast u Beogradu može i želi da građanima Srbije saopšti ko stoji iza Delta Holdinga odnosno kompanije Hemslade Trading Limited sa Kipra?

Onog trenutka kada shvatimo da se političari igraju sa našim emocijama (bile one iskrene ili lažne) zarad golog opstanka na vlasti i pljačkanja svega što valja u ovoj zemlji istovremeno ćemo potvrditi i teoriju kontraevolucije.Onako kako je čovek nastao od majmuna, tako će i majmun nastati od čoveka. Bože mili, a šta ako postanemo ovce? Nema više banana!!!

by Željko Pavićević

2 коментара:

  1. Анониман3/09/2010

    Banane cemo zameniti groždjem. Lep tekst.
    R.Marija

    ОдговориИзбриши
  2. Анониман3/09/2010

    Jebo banane. Ovce su svuda oko nas. Text je odlican. Centar. Hrabro. Zeljko, sve pohvale. Cuvaj se brate jer malo je takvih kao sto si ti.

    Zdravko

    ОдговориИзбриши