12.12.2010

Odliv "mozgova"


Najžalosnije od svega jeste činjenica da pojedinci ne shvataju gde im je mesto.

Pre nepunih mesec dana u dnevnim novinama koje možete „pokupiti“ dok čekate autobus na nekoj od gradskih stanica, izašao je članak o maladim i uspešnim rukovodiocima, odnosno, menadžerima u Srbiji. Nijh nekoliko, u prvom planu, sa fotografijama i kratkim biografijama, predstavljeni su građanima ove male i sve manje zemlje kao „nešto najbolje što nam se dešava“. Čitajući text stekao sam utisak kako je autor želeo da ove „likove“ mladim sugrađanima predstavi kao uzorne članove društva i motiviše da rade na sebi i svojoj karijeri. Međutim, ja sam imao potpuno dijametralan pogled na ono što mi je servirano. Posmatrajući biografije ovih mladih menadžera pitao sam se gde je kraj zajebanciji koju nad građanima, uz pomoć medija, sprovodi valst u zemlji. Svaki od tih mladih menadžera pre nego je postao zaposlen u nekoj od malobrojnih uspešnih kompanija u Srbiji prošao je kroz „sito i rešeto“ izvršne vlasti, državne administravije ili uprave. Moć „veze“ je ogromna, a mogućnosti „nameštenih konkursa“ velike. Niste ni svesni koliko je dobro biti „dupeuvlakač“ ili „ikebana“ u jednoj od mnogobrojnih političkih patija u Srbiji koja pri tome poseduje jak koalicioni potencijal. Tipičan primer mladog i uspešnog menadžera (ikebane i dupeuvlakača) u Srbiji je direktor Telekoma Srbije, Branko Radujko (o usponu ovog mladog čoveka možete pročitati u textu „Čuvam ovce, učim da blejim“). Ja znam njih nekolicinu koji su imali ovako „pompezne“ biografije na početku svoje karijere i lično im ne bih ostavio ni dve nacrtane ovce da mi pričuvaju. Naravno, kakva nam je zemlja, tako nam je i sve ostalo, a time i izbor „stručnog i kompetentnog kadra“.
U prilog uvodnom izlaganju ide činjenica da smo jedna od najkorumpiranijih država u svetu, da se nalazimo u 10 najgorih zemalja sveta po pitanju vladavine prava, da u državnim „jaslama“ imamo preko 28 hiljada „beba“ koje samo „sisaju i sisaju“, da je Srbiju napustilo preko 350 hiljada visoko obrazovanih ljudi i da za 20 godina tranzicije nismo uspeli da dostignemo BDP iz 1989. godine. Toliko o kompetentnosti na svim nivoJima.

Kada pomenem ne mogu, a da ne pomislim na tu 1989. godinu. Pita li se iko u ovoj zemlji gde bi nam bio kraj da smo kao narod i zemlja Srbija prihvatili predlog Slovenije i Hrvatske o konfederaciji država nekadašnje Jugoslavije. Nisam jugonostalgičan, ali nisu mi jasni oni koji su živeli „bratstvo i jedinstvo“ i koji danas ne uviđaju razliku između „onog onda“ i „ovog danas“. Ustvari pravimo li mi razliku uopše između bilo čega?

Juče, dok sam sa drugariocom pio kafu u Greenetu u Bulevaru kralja Aleksandra, nisam mogao, a da ne oslušnem priču nekoliko mladih ljudi koji su sedeli za stolom do našeg. Slobodnom procenom stekao sam utisak da nisu imali više od 26 godina, a već su se „pravili pametni“. Ne želim da me pogrešno shvatite, ali zaista verujem da iza „velikih priča“ mora da stoji bar „malo iskustva“. U jednom trenutku devojka plave kose s kačketom na glavi je izgovorila rečenicu koja me intrigirala. Napomenula je kako je dugo u Demokratskoj stranci u kojoj je i neka „faca“ i kako je BoTa mnogo bolji čovek nego što je bio pokojni premijer, Zoran Đinđić. Nasmešio sam se. „Srećice, ti si piškila na nošu kada je Zoran vodio Demokratsku stranku, a BoTa bio njena „lepša polovina“. Pitanje je da li si ga ikada i videla uživo, a kamo li upoznala. I šta je za tebe, srećice, pojam „dugo“?“ Naravno, ništa od ovoga što sam pomislio nisam rekao jer ne bi imalo smisla „uletati“ u nečiju priču. To bi otkrilo moju nepristojnost. Prisluškivati tuđe razgovore je nepristojno. U krajnjem slučaju, ne bi ona to ni razumela baš kao što Branko Radujko ne razume da nije kompetentan za vođenje Telekoma Srbije. Prokomentarisao sam ovo „dešavanje“ sa svojom dugogodišnjom prijateljicom, članicom te iste Demokratske stranke. Ne bih da kažem da je „dugo“ u Demokratskoj, ali hajde da sebi dozvolim da kažem da je u istoj „malo od osnivanja“. Nasmejali smo se. Ona je dala samo jedan komentar i priča se završila.

I baš se desilo ono što ne bi smelo da se desi. U trenutku sam shvatio da smo se pomirili sa činjenicom da živim u društvu „sveznalica“. Napravili smo razliku između „onog onda“ i „ovog danas“. Diskontinuitet je učinio svoje. Iskompleksirana nacija, sposobna za sve i ništa, udara temelje novog „starog“ poretka. Boriti se protiv toga bilo bi isto kao pomagati D.Kihotu da savlada vetrenjače. Ipak, ja mogu da „letim“ kao ptica na nebu. Mogu da „kupim“ sve što novac ne kupuje. Mogu da se ponašam baš onako kako želim i kako hoću. Zašto? Iz smo jednog razloga. Šta god da uradim potpuno je beznačajno za ljude oko mene, a opet, meni je važno da to uradim. I možda ću se pritajiti neko vreme. Posmatrati te „nafurane sveznalice“ plitkog uma i čekati vreme kada će njihova glupost isplivati na površinu. To će onda biti pravi odliv „mozgova“.

by John Pavich

1 коментар:

  1. Анониман12/12/2010

    Odličan text. Zaista mi se dopada stil pisanja autora. Nije lako pratiti njegov rad. Mnogo se može pročitati i zmeđu redova. Potpuno je tačna konstatacija da se u ovoj zemlji svako razume u sve. Kompleksi su čudo. Takvim ponašanjem pojedinci samo otkrivaju svoju glupost. Nije mi jasno zašto je nekome teško da kaže da se u nešto ne razume ili da nešto ne zna. Zašto je teško pitati? Niti jedno pitanje nije glupo. Odgovor može biti glup. Sve pohvale autoru.

    ОдговориИзбриши