9.24.2009

Istina je tamo negde




Pokušavajući da shvatim situaciju u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu pristupio sam detaljnoj analizi istorijskih činjenica. Počeo sam da pretražujem, istražujem, prelistavam knjige, novine, memorandume. Ko je rekao „Memorandum"? Teško je bilo. Mnogo truda, vremena i znoja uloženo je u tu pretragu. Da li sam uspeo? Ne znam. Baš kada sam pomislio da sam na kraju kompletnog materijala i da je slučaj konačno zaključen, nekako sam bio na početku, zatečen i natečen.
Sve je počelo davne 1986. godine kada su članovi Srpske akademija nauka i umetnosti (SANU) napisali čuveni „Memorandum" i otvorili Pandorinu kutiju srpskog nacionalizma. Bile su to istaknute ličnosti ove ustanove (pričalo se da su mnogi bili i članovi UDBE): Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Miloš Macura, Dejan Medaković, Miroslav Panić, Nikola Pantić, Ljubiša Rakić, Radovan Samardžić, Miomir Vukobratović, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović, Stojan Ćelić i dr.
Naravno nisu oni izmislili „rupu na saksiji" i napisali nešto novo što već nije bilo viđeno u Srba. Taj „Memorandum", blago rečeno, predstavljao je remix verziju već poznatih tekstova kao npr. „Načertanije", Ilije Garašanina još iz daleke 1844. godine kada je, slobodno mogu reći, rođena ideja „Velike Srbije" i velikosrpskog nacionalizma (ne patriotizma). Memorandum je predstavljao savremenu verziju stare priče prilagođenu modernim vremenima i (ne)modernim Srbima. Otrcana priča koja nam je u periodu globalnih turbulencija donela samo bedu, kompleks i osećaj večitog krivca. Navedeni „intelektualci" i autori ovog famoznog teksta više nisu sa nama, ali njihovo učenje i dalje živi.
Mnogi koji danas sede u SANU su poštovaoci ideje „Memoranduma". To samo govori o tome šta je srpska naučna i intelektualna elita i šta je SANU uopšte. Ovakve institucije u svetu predstavljaju stubove intelektualnog, a time i ekonomskog prosperiteta svake zemlje. Kod nas, ova institucija je proizvela ratove, stradanja i moralni slom jednog naroda. Kao društvo dotakli smo dno dna. Najveći smo gubitnici globalizacije i šampioni tranzicionizma. Srpska ekonomija je ekonomija moralnog hazarda sa specifičnim razlozima za takvu kvalifikaciju; hiperinflacija, „burazerska" privatizacija, partijska svojina, apresiran devizni kurs i sl. Srpska „vrckajuća" spoljna politika i populistička i kontroverzna unutrašnja politika najbolji su pokazatelji (ne)etičkog delovanja naše vlasti.
No da se vratim na famozni „Memorandum". Ovaj dokument je predstavljao politički „buzdovan" bivšeg predsednika, Slobodana Miloševića. Takođe je bio „kamen temeljac" projekta „ Velike Srbije. Obuhvatao je nekoliko važnih celina i to kroz sledeće konstatacije:
- Granice Srbije nisu (bile) u skladu sa etničkim sastavom i kao takve one se trebaju menjati, jer je, prema memorandumu, Ustav iz 1974 naneo mnogo štete Srbiji koje se ogledaju u stvaranju autonomnih pokrajina Kosmeta i Vojvodine, razvodnjavanju federacije, ali i zbog „nacrtanih" administrativnih granica koje ne predstavljaju stvarnu sliku. Iz tog razloga ukoliko ne postoji volja za promenom granica potrebno je izazvati političku i socijalnu krizu.
- Ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda unutar SFRJ, asimilacija, iskorišćavanje, proterivanje, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi. „Hrvatska i Slovenija preuzimaju kontolu nad Srpskom ekonomijom. Jugoslavija uzima industriju iz Srbije" (Slovenija - „Gorenje", Hrvatska - „Rade Končar", Srbija - „EI Niš", Crna Gora - „Obod", Slovenija - „Fructal", Srbija - „Takovo", Hrvatska - „Kraš", Srbija - „Soko Štark", Srbija je imala najjaču mašinsku industriju u regionu).
- Jačanje antisrpskih snaga unutar SFRJ (misli se na Hrvate i Albance), „Srbija je dala 2,5 miliona žrtava u oba svetska rata i danas je žrtva zemalja članica Jugoslavije"; „Između 1860 i 1912 preko pola miliona Srba je napustilo Kosmet zbog agresije kosovskih Albanaca nad njima" ; „Velika je diskriminacija Srba koji žive na teritoriji Kosmeta i Hrvatske"; „Srbi u Hrvatskoj su u opasnosti više nego ikada do sada". (Danas je nemoguće zamisliti funkcionisanje Vlade Hrvatske bez glasova srpskih poslanika u Hrvatskom saboru.)
- Potreba za brzu i skoru akciju da se spreči propadanje Srbije i srpskog naroda; „Ukoliko koncept Jugoslavije propadne, Srbija mora braniti svoj interes". Pod ovim se smatralo izazivanje političke krize koji bi kulminirali sukobima i građanskim ratom.
Dakle, ovaj dokument je još davne 1986. godine otkrio namere srpske elite, kako one intelektualne tako i one političke (ako su se oni tada, a i danas, uopšte mogu nazvati elitom), ali i nesposobnost istih da prepozna i predvidi dešavanja na globalnoj političko-ekonomskoj sceni čiji je vrhunac bio rušenje Berlinskog zida 1989. godine, konačni slom komunizma u Evropi i stvaranje novog političko-ekonomskog poretka u svetu, globalizma.
Rezultat politike vlasti u Srbiji u poslednjih 20 godina tranzicije su socijalne patologije (balkanizacija) i pojedinačne frustracije. Građani Srbije su u proteklim godinama izgubili tri države (SFRJ, SRJ i SCG), na pragu su gubitka dela teritorije (jednostrano priznavanje Kosmeta), sporovi oko statuta Vojvodine predstavljaju uvod u novi geopolitički šok, a kvazi patriotizam i nakaradni nacionalizam su u ponovnom porastu. Turbulencije na političkoj sceni Srbije ne obećavaju dobro. Naprotiv, nacionalno pitanje je ponovo pitanje „broj 1", a lepeza mogućnosti predstavljenih u rezultatima izbora u dve beogradske opštine otkriva namere pojedinih „demokrata" ali i desničara da ožive „Memorandum" i ideju koju on sa sobom nosi. Poraz politike „Memoranduma" je bio prividan.
Politički blok koji je najavljen na dan pobede nad režimom Slobodana Miloševića, 9 godina nakon petooktobarskih promena, okuplja ekipu pisaca, akademika, lica iz koje kakvih državnih službi i vladinih organizacija, tajna udruženja, pojedince iz nevladinog sektora, desničarske političke partije i nacionalističke pokreti. Svesno ili nesvesno oni Srbiju guraju u ambis. Kao ni onda, tako ni danas, vlast u Srbiji neuviđa globalna prestrojavanja i političko-ekonomske promene. Da li je ovaj narod osuđen na potpuni moralni, etički i ekonomski kolaps, vreme će pokazati.
Istina zna da boli. Možemo li je pronaći u najmračnijim odajama naše istorije i pogledati je u oči ili će ona zauvek ostati tamo negde?

Нема коментара:

Постави коментар