9.02.2009

Pat pozicija

S kraja 90-ih Srbija je otpočela sa tranzicijom koja, i nakon 20 godina, još uvek traje, a po svemu sudeći, preti da postane i novi vid političko-ekonomskog sistema. Ova, ali i predhodna Vlada Srbije stvorile su sve uslove za uvođenje tranzicionizma kao novog oblika političko-ekonomskog sistema u Srbiji. Da li narodu Srbije odgovara da večno bude u tranziciji? Tranzicija treba biti prečica na putu prelaska iz socijalizma u kapitalizam. Mnogi analitičari smatraju da je ovaj prelazak neevolutivan te da predstavlja recept kojeg se „telo“ mora pridržavati kako bi postalo „otpornije“ na pretnje i opasnosti, ali i „sposobnije“ da prihvati šanse i izazove koje donosi globalizacija. Tempo tranzicije, s jedne strane, zavisi od vizije kapitalizma kome se teži. Spektar mogućnosti je širok, a na njegovim krajnjim tačkama je država blagostanja (Švedska) i tržišni kapitalizam (USA). U Srbiji svaka nova Vlast sebi daje za pravo da „ima“ viziju i tako već 20 godina. Mnogo „vizionara“, malo rezultata. S druge strane, tempo tranzicije zavisi i od nacionalne (ne)kulture. Tačnije, ovde se radi o odnosu čoveka prema fenomenima kao što su uvećanje bogatstva, stres izazvan gubitkom posla i naravno, korupcija. Imam utisak da nam i ovaj drugi faktor nekako nedostaje odnosno da nije adekvatno postavljen.
Ne treba gubiti iz vida da Vlast u Srbiji nikada nije imala sposobnost da prepozna šta donose turbulencije na globalnoj političkoj sceni. Čak i onda kada bi se promene desile, Vlast je „terala“ svoju politiku koja se obično pokazala potpuno pogrešnom. Tako, na primer, Miloševićeva administracija nije „provalila“ da se Berlinski zid ruši stvarajući prolaz za globalizaciju i liberalizaciju, već je uporno mahala tamo nekim „memorandumom“ iz 1986 godine, uputstvom za spasenje Srpskog naroda, koji su sastavili „veliki mozgovi“ male Srbije. Godine tranzicije (ako se to tranzicijom nazvati može) iz komunizma, preko socijal-komunizma u neki vid kapitalizma ostale su iza nas kao veoma (ne)uspešne. U prvom delu tranzicije (1989 - 2000), globalizacija kao svetski fenomen nekako je zaobišla Srbiju, a organizovanu i metodičnu ekonomsku tranziciju nije bilo moguće realizovati u uslovima ekonomskih sankcija, ratova u „komšiluku“ koje nismo vodili i vojne intervancije zapadne alijanse. O geopolitičkoj tranziciji u tom periodu nema govora jer smo bili država članica „tamo neke zemlje, Jugoslavije“ koja se van svojih granica borila za suverenitet i teritorijalni integritet. Drugi deo tranzicije (2000-ubuduće), započet petooktobarskim promenama, odvija se u uslovima nametnutog geopolitičkog rešenja u ambijentu nejasne orjentacije ni prema EU ni prema Rusiji.
Ovakva tranzicija, bez institucionalnih reformi i reindustrijalizacije, postaje „igranka bez prestanka“ i opravdanje za politikanstvo, populizam i pilićarenje. Sad se već može reći da je Srbija jedna od najvećih gubitnika globalizacije. Sa sigurnošću mogu reći da je najveći krivac za to svakako sama Srbija, tačnije njenaVlast u predhodnih nekoliko godina, da ne kažem decenija. Drugi deo krivice leži na međunarodnoj zajednici. Njenim odlaganjem političke integracije u EU kao i priznavanjem Kosova, međunarodna zajednica je marginalizovala Srbiju uvodeći je u afrikanizaciju umesto evropeizaciju. Kosovo, ali i Aphazija i Južna Osetija, su primeri „igrarija“ velikih sila sa malim narodima. Iz tog razloga je geopolitičko pozicioniranje od velikog značaja za Srbiju. Da bi preživela u kratkom i prosperirala u dugom roku, Srbiji je potreban politički konsenzus oko strateških pitanja, ali i iskrena politička i dobro strukturirana ekonomska podrška EU (ili možda Rusije, Kine i Nesvrstanih). Sa trenutnim stanjem u društvu i ekonomiji, pod pritiskom ekonomske krize i bez iskrene podrške EU, Srbija se nalazi u pat poziciji, na korak od večite tranzicije ili možda bankrota i afrikanizacije.

Нема коментара:

Постави коментар