4.07.2010

... and justice for all.


Nekako se osećam prazno. Osećam se kao stranac. Kao da sam pao s neba među ovdašnje ljude. A ovdašnji ljudi kao životinje. Ustvari još gore. Gledaju kako da te zajebu na brzaka, omalovaže, potcene. Zavidni i puni mržnje oni jure po ulicama u nameri da ubiju u sebi i poslednje tragove svesti. Poslušna gomila, očarana onim što čuje na radiju, pročita u novinama, vidi na televiziji, klima glavom i viče beee bez imalo stida. Narod je postao stoka još jedanput u svojoj burnoj istoriji. Ustvari gori je od stoke. Bez morala i etike, popreko gledaju svakoga ko i malo odskače od ovog malograđanskog kalupa u koji uporno pokušavaju da nas uteraju. Ukoliko radite bilo šta suprotno od većine u ovoj zemlji, sigurno radite koliko toliko ispravnije od te iste većine.
Neće se nasmejati ukoliko im kažete lepu vest. Nasmejaće se ukoliko vam je teško. Tada uživaju.Slade se. Njima kada je teško svima treba biti teško. Kada je njima dobro, poželjno je da većini bude loše. Raduju se samo tuđoj patnji. Usne im krase reči "Da je valjao bilo bi mu bolje. Ne bi tako prošao." Strašno je koliko smo postali sebični, glupi, utucani. Svestranost je odavno nestala s ovih prostora. Ono malo što je svestranih ostalo koriste se za podsmevanje uz šapat. "Pogledaj ga.Umislio je da je pametan. Može da ima i šest fakulteta, džaba mu. Glup je za život."
Teško je biti normalan među nenormalnima. Nekada su ludake držali po ludnicama. Danas oni slobodno koračaju ulicama grada.Morate paziti šta i kome pričate. Svaki komentar, bio on i nebitan, može biti veoma bitan i koban. Ustvari, morate voditi računa kako i koga gledate. Postalo je normalno izbosti dečaka nožem na ulici zbog čipsa. Opravdanje je to što ga nije platio. "Da, ali nije ga platio. I to je huliganstvo. Šta je mislio?." Potpuno je neverovatno kako je ovaj narod postao pun razumevanja. Naravno,dobro delo nije interesantno. Lepa vest je ne bitna. Pametni su budale, a budale su dobre. Loše ljude je sistem takvima napravio. Ratovi i stradanja. Njih moramo sažaljevati i imati razumevanja za njihove postupke.Napaćen narod svoju patnju izražava gde i kako stigne. Pitam se samo koliko nam je još ostalo.
Jednom prilikom mi je jedan taksista dok sam se vozio prema domu, rekao: "Ovde je sve ludo. Ludaci rađaju decu i prave ih ludacima. Ono malo normalnih što je ostalo, pitanje je vremena kada će i oni poludeti. Onda ćemo biti zemlja ludaka. Pogledaj šta se dešava oko nas. Ludo neko vreme." I bio je upravu. Gledao sam sinoć vesti prvi put posle skoro mesec dana. Sledio sam se kada sam čuo da je ubica sa članovima porodice tragao šumom za devojkama koje je nekoliko sati pre toga ubio. Sigurno je išao u drugom pravcu kako bi zavarao trag samom sebi. Tada sam se setio i onog ludaka koji je pre nekoliko godina odsekao glavu četvorogodišnjem dečaku i njegovom ujaku. Ludaka koji je sa puškom krenuo prema obdaništu na Novom Beogradu. Ludaka koji je ostavio odsečenu glavu dvadeset šestogodišnjeg mladića na parkingu u Bulevaru Kralja Aleksandra. Ludaka koji je hteo da skoči s mosta na Autokomandi. Ludaka koji je silovao i ubio trogodišnju devojčicu. I za ove zločine postoji komentar naših ljudi. Kažu da se to događa svuda po svetu pa i u Americi. Ni manje zemlje, ni više ludaka. Suđenje ovakvima je gubljenje vremena. Metak u čelo i račun na kuću porodici koja treba da ga plati. Država jedina ima monopol nad silom. Pravda ima mač u jednoj, vagu u drugoj ruci i povez preko očiju. Uzeli su joj mač. Sada vaga vagom, ali bar ne gleda smradove kako jedu i piju za džabe po zatvorima. Spavaju i seru u svojim malim ćelijama dok se građani osećaju sigurno. "Ubiću i ja. Šta mi mogu? Šta su pa njima uradili?"
Ubio je premijera jedne zemlje. Da, imao je političku pozadinu. To je svima jasno. Napravili su poseban paviljon za njega kako iz njega ne bi pobegao. A on ako bežati bude hteo to će uraditi tako što će pobeći na vrata. Spasiće ga njegovi politički pozadinci. Ili možda neće?
Teško je živeti u ovakvoj sredini gde loša vest krasi dan. Senzacija za ludake. Narod se sladi dok ga mediji bombarduju morbidnim naslovima, morbidnim slikama i morbidnim tekstovima. Morbidarija je postala hobi u nas, nešto što nam ispunjava dan. Više nema potrebe da kupujem Dylan Dog strip kada mogu sve to pročitati u novinama i zanti da se to što pročitam stvarno i desilo. Malo je vremena ostalo i mi ga trošimo tako sebično i podmuklo. Žalosni smo. Mnogo smo žalosni. Pitanje "Ko je ovde lud, a ko normalan?" dobija sve više na značaju postajući zagonetka. A kome ja sve ovo pišem? Kome prkosim? Nema više kritične mase. Ona je odavno mrtva.

by Željko Pavićević

2 коментара:

  1. Odgovorio si sta je ciniti sa bagrom "Metak u čelo i račun na kuću porodici koja treba da ga plati" / makar tako resavaju kinezi jednom godisnje na glavnom trgu :)))))

    ОдговориИзбриши
  2. Анониман4/30/2010

    Pises meni...Hvala.

    ОдговориИзбриши